VIDEO – Gvozdansko simbol hrvatskog velejunaštva i ponos domovine

2336

Svetom misom, svečanim mimohodom i komemoracijom svim žrtvama iz 1578., 1941. i 1991. godine, u Gvozdanskom, nadomak Dvora, 14. siječnja je održano IX. hodočašće u ovaj simbol hrvatskog velejunaštva.

Ove godine hodočašćem se obilježava 440. obljetnica bitke za Gvozdansko. Tradicionalno je ovo, deveto hodočašće u spomen na hrvatsko velejunaštvo i sjećanje na 13. siječnja 1578. godine kada su hrvatski branitelji snažnu tursku posadu dočekali smrznuti na zidinama utvrde, ne prihvativši nikakve, pa ni ublažene uvjete predaje. I sam neprijatelj, potresen žrtvom, odlučio je da branitelji budu dostojanstveno pokopani po katoličkom vjerskom obredu. Nažalost, to mjesto na Badnjak 1941. godine žrtva je četničkih zločina, spominje se 55 smrtno stradalih. Žrtve nisu izbjegnute ni 1991. godine u Domovinskom ratu, između ostalog, i s trojicom izgorjelih mještana. Zbog svih tih stradanja, ali i hrabrosti, Gvozdansko je simbol velejunaštva hrvatskog naroda koje, složni su hodočasnici, ne smije nikada biti zaboravljeno.

Hodočašće je započelo Svetom misom, koju je u crkvi Sv. Filipa i Jakova predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić u zajedništvu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem. Nastavljeno je „Mimohodom hrvatskog ponosa” te komemoracijom tijekom koje su brojne delegacije položile vijence i zapalile svijeće kod spomen obilježja žrtvama Gvozdanskog, dok je na samoj utvrdi zapaljen Plamen slobode.

Počast su, uz brojne hodočasnike, hrvatske branitelje i domoljube, odali izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, Ivica Krupec, saborski zastupnik Stipo Šapina, izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, izaslanik ministra obrane Republike Hrvatske i dopredsjednika Vlade Damira Krstičevića te ujedno i načelnika Glavnog Stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, generala zbora Mirka Šundova, brigadir Robert Suntešić, župan Sisačko-moslavačke županije Ivo Žinić, članovi generalskog zbora predvođeni generalima zbora Pavlom Miljavcem i Josipom Lucićem, predstavnici vojske i policije, civilnih udruga, gradova i općina, vijećnici Županijske skupštine Sisačko-moslavačke županije, predstavnici Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Sisačko-moslavačke županije te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao i političkih stranaka.

Sisačko-moslavački župan Ivo Žinić ustvrdio je kako su ovakvi događaji, koji svjedoče hrabrost, junaštvo, odvažnost i odlučnost žrtvovanja do posljednjeg čovjeka rijedak  primjer, ne samo na ovim prostorima, već u svijetu i stoga Gvozdansko mora biti simbol Hrvatske.

„Mnogo je ovdje na području Banovine proliveno hrvatske krvi i nema mjesta, nema grada niti sela gdje nije ubijeno 10, 20, 30, 50 i više ljudi, samo zato što su bili Hrvati.  Od Petrinje, Gline, Topuskog, Dvora, Struge Banske, Hrvatske Kostajnice, Baćina, Hrvatske Dubice, Majura, Sunje, Jasenovca i Novske… nema mjesta gdje nije bilo ubijeno i stradalo više Hrvata. U 14-stoljetnom stvaranju hrvatske države, hrvatski narod uz hrabrost je imao i nešto drugo što ga očuvalo na ovim prostorima. To je naša vjera bez koje zasigurno ne bismo preživjeli sve strahote u stvaranju hrvatske države“, rekao je Žinić te dodao kako se i sada na ovim prostorima vodi bitka za Hrvatsku, za opstanak ljudi i za život na ovom području.

„Mi kao županija želimo udahnuti život u ove prostore koji su pusti. Stoga je poruka svima nama dragi prijatelji, budimo hrabri, odvažni i odlučni upravo onakvi kakvi su bili hrvatski branitelji i junaci Gvozdanskog. Nemojmo popuštati na prvu i odmah otići.  Utječimo na naše mlade; nemojte bježati iz Hrvatske, Hrvatska je najljepša, Hrvatska je sveta zemlja, gradimo budućnost Hrvatske jer Hrvatska ima mogućnost biti prosperitetna i bogata zemlja.

Ali ako ćemo pobjeći iz nje, onda to nećemo moći napraviti. Želim utjecati i na našu predsjednicu i na našu Vladu i Sabor, moraju biti hrabri i odlučni. Ne možemo dozvoliti i ne možemo se zadovoljiti s trenutnim stanjem. Hrvati i hrvatski narod mogu živjeti puno bolje. Moramo graditi i pokrenuti određene projekte, a mi kao Županija pokušavamo i ovaj prostor revitalizirati. Spomenut ću naš projekt Baština Zrinskih – budućnost Banovine koji predviđa revitalizaciju starog kaštela i utvrde Gvozdansko, starog grada Zrina i kovnice novca Bešlinec te mnogih povijesnih, nacionalnih utvrda na ovom prostoru“, kazao je Žinić te na kraju zahvalio svim hodočasnicima koji su i ove godine došli u Gvozdansko.

Zahvalu i pozdrave hodočasnicima je, u ime predsjednice RH, kao njen izaslanik uputio Ivan Krupec.

„Mi Hrvati smo nažalost skloni zaboravu i nerijetko zanemarujemo mnoge važne događaje iz povijesti, iako su oni dijelom našeg identiteta i sidro koje nas drži u vremenima bura i oluja. Ne možemo znati kuda idemo, ako ne znamo tko smo i što smo, ako nadahnuće za borbe u sadašnjosti i budućnosti ne potražimo na izvorištu, tamo gdje su se vodile bitke za samostalnost našeg hrvatskog puka.

Ovakvi skupovi, kao što je ovaj danas, daje nam nadu i potvrđuje da ima Hrvata koji znaju kako narod bez sjećanja i svijesti o svojoj prošlosti,nema budućnosti. Otac domovine Starčević je govorio: Tko nije svoj, taj je svačiji, jer do njega ne stoji čiji će biti!. Mi Hrvati znamo tko smo, mi znamo što su naše vrijednosti. Kažu nam zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti, a mi odgovaramo – nema naroda koji je zaboravio svoju prošlost. Recite nam, koji su se to narodi na svijetu odrekli vlastite povijesti i ako to nije učinio nitko drugi, zašto bi mi Hrvati?“, poručio je Krupec.

I IX. hodočašće u Gvozdansko poručilo je kako je ovo mjesto simbol velejunaštva hrvatskog naroda i primjer bez presedana u svjetskoj povijesti te kako nitko, nikada i nigdje nije učinio ono što je ovdje učinio hrvatski čovjek, pobjednik i u smrti, koji je i turskog napadača zadivio hrabrošću i natjerao ga na posmrtnu počast i zato, a i zbog svih ostalih žrtava kroz povijest, Gvozdansko je ponos domovine!

[srizonfbalbum id=1722]

 

1 KOMENTAR

  1. (Iz pjesme ZABORAVLJENIM JUNACIMA GVOZDANSKOGA)
    Ne da junak Gvozda ključe, ko od raja Božjeg da su,
    Za prag živo srce tuče, još se nada željnom spasu.
    U pomoć će braća doći, rastjerati lešinare,
    Badnji dan će proslaviti u zidini kule stare.

    Slava Bogu na visini – rođen je kralj, Isus mali!
    U Gvozdanskom hrabri sinci ‘‘U se vrime’’ zapjevali.
    Bez ručka i rujnog vina, bez božićne svijeće plama,
    Branila se Domovina – mačem, krvlju i žrtvama.

    Tristo smjernih mučenika, glad ih strašna draži, mori,
    Ispila im slabo tijelo, zadnja vatra eno gori.
    Nema hrane, nema vode, ni streljiva, ni ogrijeva,
    Al’ poslušaj, srce divno, žedno, gladno, Kristu pjeva.

    Još vjeruje – pomoć stiže, za pobjedu kasno nije,
    Odmaglit će silna vojska Ferhatove Turadije.
    Ratnik čeka, nada blijedi, mrvu kruha žele usta.
    Srce klonu. Pobjeda mu bila samo čežnja pusta.

    Gasnu zadnje vatre plamen, tek pokoja žera gori,
    Drvo puca, škripi kamen, proplakaše stari dvori.
    S visoka ih patnik gleda, još ga bodri zavjet sveti:
    U ruke se vragu ne da, ko junak će rađe mrijeti.

    On je Hrvat, tvrda stijena, čiste su mu, ruke, lice.
    Ne podnosi nik’vi jaram ni izdajstvo kukavice.
    Makar bio ledom čitav, neće milost turske vlasti.
    Nek je kostur, slab i mlitav, pred zlotvorom zar će pasti?

    Damjan, Juraj, Andro, Niko, vođe tristo časnih ljudi,
    Zbore:‘‘Braćo, ostanimo, vjerni svojoj rodnoj grudi.
    Uminut će patnja skoro, no živjet će Gvozda slava,
    Ime će nam krasit vijekom boja crven bijela plava.’’

    ‘‘Za Doooom! Za Krst!’’ društvo vrnu, srdašca se ruka hvata,
    A kroz žića sudbu crnu zagrlio bratac brata.
    Ciča zima tijelo steže, hlapi snaga u junaka,
    Mrtva trupla kulom leže, pušku drži hladna šaka.

    Na obarač prste stisla i ko da se pucat sprema.
    Oko širom otvoreno, bolu, suzi, traga nema.
    Vidiš samo oca vjernost, od Jadranskog dublju mora,
    Koju Gospod Hrvatima darovao odozgora.

    Studen kruta ne sustaje, već posljednji ljudi mriju,
    Al’ još brane zadnjom snagom milu Majku Kroaciju.
    Tristo bilo – trides’t osta, ne zna Ferhat što se zbiva.
    Jel’ kauru borbe dosta, kakvu tajnu kula skriva?

    Uho ćuli, osluškuje, svud sablasni tajac vlada.
    Huraaaa! Juriš! Razvalimo Gvozdanskoga vrata grada!
    Zaškripale teške grede, plaču, cvile duše mrtve,
    Zar će nekrst razarati što gradile djeda žrtve?

    Priđe Ferhat k branič kuli… Gdje je Hrvat? Možda vreba?
    U strahu za život goli možda traži pomoć Neba?
    A kad tamo, Bože, jao, turski paša grud si hvata;
    Na prozorim’ drevne kule smrznut Hrvat do Hrvata.

    Reć bi, stup je od kamena, gleda nekud u daljine,
    Čuva slavu svog imena odan sinak Domovine.
    Stužio se moćni Ferhat, glavu pognu, suzu briše,
    Usna drhti, jezik šapnu: ‘‘Tog’ na svijetu nema više.

    Pogledajte, Turci moji, kako Hrvat mrijeti znade,
    Gladovao, smrznuo se, ali grada ne predade.’’
    Pa dotače mrzli obraz junacima Gvozdanskoga,
    Izustivši: ‘‘Vi ste korijen Nike Šubić, bana svoga.

    Katolički nek svećenik dostojno vas u grob sprati,
    Herojstvo vam, dragulj sjajan, ko žarko će sunce sjati.
    Rahmet dušam’ vašim budi, Alah nek vam Dženet poda;
    Nek se pamte biser – ljudi Hrvatine dičnog roda.’’

    Jure dani i stoljeća stara kula ječi, stenje,
    Vjetrovi joj zide ruše – pada slava i kamenje.
    Čeka jadna neka unuk o Gvozdanskom knjigu piše,
    Osudi joj sudba huda u samoći nek izdiše.

    Kćeri drage i sinovi, ponosnoga čelik-roda,
    Podignimo trobojnicu, neka živi riječ “SLOBODA”!
    Domoljublje kada hladi, u povijest nek mis’o leti:
    Gladan, smrznut, pradjed bio, za Hrvatsku spreman mrijeti.

    ‘‘NEK SE RUŠI KULA SVAKA, AL’ NE SPOMEN NA JUNAKA’’.

    Marija Dubravac, Brisbane

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime