Nakon više godina braka često se događa da partneri jednostavno izgube interes i prestanu davati pažnju jedno drugome uzimajući sve ‘zdravo za gotovo’. Posao, djeca, stres, užurban način života uzimaju svoj danak. Upravo je nedostatak pažnje i intime najveći uzrok bračnih prevara, a kako to može izuzetno loše utjecati na odnose partnera svjedokinja je jedna nesretna supruga koja je podijelila svoju priču:
“Posljednje dvije godine užasna sam supruga. No, prije nego me počnete osuđivati, pročitajte moju ispovijest. Nažalost, čini mi se da će se mnogi u njoj pronaći. Suprug i ja smo u kasnim tridesetim godinama, od kojih smo posljednjih 10 u braku. Isprva se sve činilo idilično, vjenčali smo se mladi, zaluđeni jedno drugim. Voljeli smo se, voljeli smo provoditi vrijeme zajedno, planirali smo obitelj, već smo imali i imena za djecu koja tek trebaju doći. Nakon vjenčanja odlučili smo par godina posvetiti jedno drugome, putovati, živjeti, a onda se smiriti i zasnovati obitelj. Prve tri, četiri godine sve je i dalje bilo idilično, do spoznaje kako on zapravo ne planira djecu još nekoliko godina. Ja sam htjela djecu, on nije. Složila sam se s njime da ćemo još pričekati dok ne bude spreman. Međutim, nekako se sve tu počelo raspadati. Shvatila sam kako se on jako promijenio i sve ono što smo planirali zajedno nestalo je. Ne znam je li on ikada zaista želio ono što je govorio ili je jednostavno lagao kako bih ja bila sretna. No, to više ionako nije važno. Nekada smo provodili slobodno vrijeme zajedno, išli u kino, na večere, izlaske, sada se sve promijenilo. Vremenom smo se sve više udaljavali, prestao je obraćati pažnju na mene, nije želio provoditi vrijeme sa mnom. Kada bi došao s posla, samo bi šutke večerao, sjeo pred televizor ili otišao s prijateljima na piće. Kada bih mu rekla kako bi željela da odemo negdje za vikend samo bi rekao da mu prestanem dosađivati i neka si nađem prijatelje. Takvo me ponašanje jako pogodilo, nekoliko mjeseci bila sam kao u bunilu neprestano razmišljajući kako je do ovoga došlo. Da stvar bude gora, nakon udaje otišla sam iz svog mjesta i preselila sam se s njim u njegov grad. Nisam imala obitelj ni stare prijatelje kojima sam se mogla povjeriti. Trebao mi je zagrljaj, razgovor, razumijevanje, nisam o tome htjela raspravljati telefonski. Prošlo je neko vrijeme, njegovo ponašanje je postalo nesnošljivo, nismo bili intimni ne sjećam se kada zadnji put. I tako je on, na moje veliko iznenađenje, neugodno nažalost, jednu večer došao kući s nevjerojatnom idejom! Naime, rekao mi je kako će se pridružiti vojsci i kako o tome nema rasprave jer je tako odlučio. To me slomilo. Nije mi ništa rekao, pitao za mišljenje, ništa, sam je odlučio otići. Tu sam noć provela plačući jer nisam mogla shvatiti kako i kada je došlo do takvog zahlađenja između nas. Prije nekoliko godina nisam ovakvo što mogla niti zamisliti, a sada to svakodnevno proživljavam. Živjela sam noćnu moru iz koje se nisam mogla probuditi. U međuvremenu sam se ipak povjerila prijateljicama i one su mi i same rekle kako je to vjerojatno napravio kako bi se maknuo od mene. Nakon nekoliko dana otišao je na obuku u drugi grad. Obuka je trajala mjesec dana, a što se tijekom tog vremena dogodilo ugodno me iznenadilo i vratilo mi nadu u naš brak! Nekoliko dana nakon što je otišao poslao mi je prvo pismo u kojem mi je pisao kako me voli, kako mu nedostajem, kako jedva čeka da mi se vrati. Pisma su počela stizati svakodnevno, bila sam presretna, puna elana, počela sam sređivati kuću, otišla kod frizera, uredila se i jedva čekala da se vrati! Kada se nakon mjesec dana napokon vratio osjetila sam leptiriće u trbuhu! Trčao je prema meni, poljubili smo se strastveno i kod kuće vodili ljubav kao na početku braka! Ponovno sam bila ona sretna i zaljubljena djevojka kao prije! Nekoliko dana koliko je bio doma bilo je savršeno, zajedno smo doručkovali, ručali, večerali, šetali, vodili ljubav. Onda je ponovno morao otići na mjesec dana. Prvih nekoliko dana uopće mi se nije javljao, niti odgovarao na moja pisma, to me uplašilo, međutim, odlučila sam biti uporna. Napokon mi je odgovorio, no ne kako sam očekivala. Bio je hladan, bez previše emocija. Nakon mjesec dana i tek nekoliko pisama ponovno se vratio kući. Nije bilo nimalo nalik očekivanom. Ponovno je postao čangrizavi i nezainteresirani muškarac bez imalo volje za mene. To me povrijedilo, bila sam sigurna da tamo ima nekoga. Prošlo je tako nekoliko dana i on se ponovno morao vratiti na obuku. Odlučila sam otići kući svojoj obitelji i prijateljima jer me za ovu hladnu kuću ništa više nije držalo. Do tada sam već bila kao zombi, bezvoljna, nesretna, depresivna, nesigurna, jednostavno, bila sam tek sjena žene kakva jesam. Odmah prvu večer okupila sam prijateljice i otišle smo na večeru u jedan lokalni restoran. Tamo sam upoznala poznanika jedne svoje prijateljice koji je sasvim slučajno sjedio stol do našeg. Bio je pristojan, izuzetno zgodan, galantan. Nakon večere sa svojim društvom došao je do našeg stola i pridružio nam se. Prijalo mi je kako me gleda, nitko me tako nije gledao godinama. U njegovim očima vidjela sam požudu, znala sam da me želi. To me i uplašilo i usrećilo u isto vrijeme. Nakon nekoliko pića moje su prijateljice otišle kućama svojim obiteljima i nas smo dvoje ostali sami, oči u oči, pogled uz pogled, ruka uz ruku. Nisam željela prevariti supruga, ali njegova me pažnja opila poput kakvog vina. Samo sam na trenutak htjela zaboraviti sve brige i probleme i prepustiti se ovim smeđim očima. Pozvao me kod sebe, naivno sam pristala i rekla kako ću doći samo na jedno piće. Naravno, čim smo ušli u njegov stan jedno je vodilo drugome i spavali smo zajedno. Bilo je strastveno, nježno, divno, ali svejedno me užasno grizla savjest. Drugi sam dan poslala mužu pismo da mu javim kako sam otišla kod svojih i da mi na njihovu adresu šalje pisma. Nije mi slao ništa. Pomislila sam kako nije niti dobio moje pismo pa sam mu pisala ponovno. Odgovorio je nakon nekoliko dana, kiselo i kratko. Opet sam bila na početku, osjećala sam se prevareno i tužno. U međuvremenu mi se ponovno javio muškarac iz restorana i pozvao me na večeru. Usmaljena i slomljena, pristala sam. Večera je tekla romantično, lijepo, svu svoju pažnju i manire usmjerio je prema meni. Ponovno sam se osjećala kao da sam jedina i posebna žena vrijedna pažnje. Godilo mi je to. Ponovno smo spavali, ovaj put bilo je još ljepše, ali voljela sam svog supruga i ovo mi se činilo jako pogrešno. Odlučila sam se vratiti natrag u grad, u svoju kuću i tamo čekati supruga da se vrati. Dan kada se trebao vratiti uredila sam se, napravila večeru, kupila pripijenu haljinu i čekala ga… Nije došao što me jako uplašilo, pomislila sam kako mu se nešto dogodilo! Napokon, nekoliko sati nakon ponoći čula sam otvaranje vrata, oh, kolko sam samo olakšanje osjetila, potrčala sam prema vratima i ugledala ga. Osjećaj olakšanja preplavio je osjećaj gnušanja. Bio je pijan, bazdio je na alkohol i nije imao prsten na ruci. Bio je suviše pijan da mi objasni gdje je dosad iako mi je sve bilo jasno. Sljedeće jutro nazvala sam jednog njegovog prijatelja da provjerim je li s njime bio, ali javila mi se njegova supruga. Začuđena, upitala me zašto im se nisam sinoć pridružila na fešti povodom povratka mog supruga s obuke. Osjetila sam kako mi se tijelo gasi, suze su mi navrle na oči. Samo sam kratko rekla da mi je bilo loše, ali da ću im se svakako pridružiti sljedeći put. Kada se suprug otrijeznio upitala sam ga o tome, a on je odmahnuo rukom i rekao kako mi se ionako ne bi svidjelo tamo. Bila sam bijesna i jadna u isto vrijeme. Uzela sam kaput i istrčala iz te kuće. Otišla sam kod tog njegovog prijatelja i sjela na kavu s njegovom ženom s kojom sam netom prije razgovarala na telefon. Ispričala sam joj kako stvari zaista stoje. Bila je puna razumijevanja i rekla kako je pretpostavila da s nama nešto nije u redu obzirom da je za vrijeme izlaska prsten držao u džepu hlača i družio se s nepoznatim djevojkama. To me shrvalo. Vratila sam se kući i obznanila mu kako odlazim natrag u svoj rodni kraj. Nije reagirao. Spakirala sa se i sjela na prvi vlak, plakala sam cijelim putem. U trenutku očaja nazvala sam ‘prijatelja’ i ispričala mu što se dogodilo. Kada sam sišla s vlaka, on me čekao na peronu. Bilo mi je lakše kada sam vidjela da možda ipak postoji netko komu je stalo do mene. Odveo me kod sebe u stan jer nisam htjela da me obitelj vidi ovakvu, a nisam imala kamo. Uzeo je moje kofere, a kada smo ušli u stan već me čekala soba spremna za mene. Bez riječi sam ušla u sobu i nisam izlazila iz nje do sljedećeg jutra. Probudio me miris palačinki, val sjećanja navro mi je u misli. “Nekada sam palačinkama budila supruga, a sada ne znam ni gdje se nalazi” pomislila sam… U tom sam trenutku shvatila kako se nalazim u stanu drugog muškarca i kako brzo moram otići, ipak sam ja, svemu unatoč, udana žena. Obukla sam se, spremila kofer, izašla iz sobe, a tamo me, za stolom, čekao on. Tako smiren, pun pažnje, s palačinkama za mene! Koliko god smiješno zvučalo, ali u toj situaciji u kojoj sam se nalazila, te palačinke su bile tako lijepa gesta! Sjela sam, doručkovali smo, razgovarali. Nije palio televizor niti čitao novine, slušao je mene. Ja sam mu bila dovoljna. Kao da smo sami na svijetu…tako sam se nekada osjećala uz supruga… Taj dan proveli smo zajedno družeći se. Prijalo mi je njegovo društvo, ponovno sam se osjećala živom. Počela sam ga voljeti radi osjećaja da sam kraj njega opet ona stara ja. Nekoliko godina starija, ali – ja! Iz moje me bajke jedno popodne probudio suprug. Zvao me, pomislila sam kako će mi reći da dolazi po mene, da se kaje za sve, ali zvao me samo da pita gdje sam ostavila ključeve od svog auta. Još jednom uspio me vratiti na dno. Plakala sam, ‘prijatelj’ me tješio. Rekao je kako je spreman učiniti sve za mene i da me želi oženiti. Šokirala sam se, u najmanju ruku. Pomislila sam kako bi sve to bilo tako lijepo. Pričao mi je kako želi da zajedno putujemo, kao mi želi dati sve što zaslužujem, kako želi djecu sa mnom. Ali, sve sam to već čula mnogo godina prije i nisam mu vjerovala. Zaljubila sam se u njega, ali svog sam supruga voljela i nisam bila spremna sve to odbaciti. Borit ću se za svoj brak, pomislila sam. Razgovarala sam s ‘prijateljem’, objasnila mu kako stvari stoje i da nikada neću ostaviti muža. Bio je shrvan i u nevjerici me promatrao kako odlazim. Nekoliko sati kasnije već sam bila u svojoj kući, gdje me, na ne baš preveliko iznenađenje, nije dočekao suprug. Kuća je bila prazna, on se nije javljao na telefon. Čekala sam ga, nije se pojavio. Bila sa užasno razočarana, vratila sam se kako bismo razgovarali o tome što nam se dogodilo, čak sam htjela predložiti bračno savjetovanje, ali njega nije bilo. Tu večer otišla sam u bar, sama. Bila sam izgubljena, volim muškarca koji me ne želi, zaljubljena sam u ljubavnika koji mi želi pružiti sve. Više nisam znala što da mislim, kome da vjerujem. Popila sam veću količinu alkohola i već sam bila pripita kada je jedan muškarac sjeo kraj mene. Razgovarali smo, rekao mi je sve što sam u tom trenutku željela čuti i završili smo u njegovom autu. Seks je bio katastrofalan. Nisam ni željela da se to dogodi, ali nekako mi je bilo neugodno odbiti ga jer mi je učinio uslugu i saslušao me dok sam se jadala, pa sam mislila da mu dugujem. Toliko sam nisko mišljenje o sebi imala…seks za razgovor… Tada sam shvatila da sam dotakla dno. Sjela sam u auto i pred jutro se dovezla kući. Na divno čudo, moj suprug spavao je u našem krevetu. Kada sam legla kraj njega bez imalo oduševljenja što me vidi samo je prokomentirao da smrdim na alkohol. Nisam ništa rekla.
Od toga je prošlo neko vrijeme, još sam sa mužem. Situacija se nije poboljšala, ali strah me ostaviti ga i sve što smo gradili zajedno i otići iz ‘sigurne zone’ u nepoznato s ‘prijateljem’. Ne vjerujem više muškarcima i ne bih mogla podnijeti još jedno razočarenje, pa nekako mislim da je bolje niti ne pokušati nadati se boljem. Od svega sam već otupila na emocije, pa kada suprug napokon primijeti da već danima nismo razgovarali obrati mi se, odjednom je zainteresiran za mene. Pita me jesam li za izlazak, ali čim vidi da me opet ‘pridobio’ ponovno gubi svaki interes za mene. Ipak, ne želi razvod, kao niti ja. Jedina je razlika što on misli da je svaki brak ovakav i da mu ni sa kim nakon toliko godina ne bi bilo bolje jer, kaže, ljudi si dosade. Ne znam vara li me, ali iskreno, više me nije niti briga. Postala sam ravnodušna, mislim da je to najgori osjećaj od svih, znači da mi stvarno nije stalo. Prošla sam mnogo toga, živim iz dana u dan u nekakvom ‘bunilu’. Što je najgore, možda me vi koji čitate ovu moju ispovijest i poznajete, ali ne biste nikada rekli da je ja pišem. Toliko dobro čuvam svoj privatni život podalje od svih, ponekad i same sebe. Izvana djelujem kao uspješna žena u divnom braku, ali kada dođem kući s posla, nasmijem se, mahnem susjedima i zatvorim vrata samo ja znam kako se osjećam.”