Dana 13. siječnja 2018. navršava se punih stotinu godina od smrti Nade Devčić rođ. Brusač, majke hrvatskog skladatelja, pijanista, glazbenog pisca i pedagoga, akademika Natka Devčića rođenog u Glini 30. lipnja 1914. Tko je bio Natko Devčić i koja su mu bila postignuća, može se lako doznati u enciklopedijama, posebno glazbenim, a 9.lipnja 2014. godine Glina je svečano i dostojanstveno obilježila 100-tu obljetnicu rođenja svojeg uglednog sugrađanina. Zato nije nakana ovog teksta govoriti o odraslom Natku. Reći ćemo nešto u spomen njegovoj majci, o njegovim prvim godinama u Glini gdje je živio do 1926., a koje su ga obilježile za cijeli život.
O svojim korijenima i glinskim danima piše u javnosti slabo poznatom rukopisu nazvanom „Kronika moga života“ započetom „na dan 13.veljače 1995. godine (u Zagrebu) 77 godina i jedan mjesec kako je umrla moja mama u dobi od nepune 24 godine“. Natko se živo sjeća ranih godina provedenih u Glini i svoje prerano preminule majke i piše: „Roditelji moje mame Nade, djed Rudolf Brusač veterinar i baka Fanika rođ. Begna došli su sa dvije kćeri Nadom i Zlatom iz Novske u Glinu u prvom deceniju 20.st. A moj tata dr.Juraj Devčić bio je tada koncipijent (op.a. odvjetnički vježbenik) kod kr. javnog bilježnika i odvjetnika dra Dragana Trbljanića… Mamin otac Rudolf, porijeklom Podravac, sin učitelja, rodio se u Rakovici na Kordunu…Veterinu je studirao i završio u Beču jer tada u Zagrebu još nije bilo veterinarskog fakulteta. Baku Faniku oženio je u Zagrebu, a službovao je najprije u Samoboru gdje se rodila moja mama (1894.), zatim u Đurđevcu, pa u Novskoj odakle je s obitelji došao u Glinu. I tamo su se na mjesnom „Korzu“ jedne nedjelje upoznali tata i mama, vjerojatno g. 1913., a mene su rodili 30. lipnja 1914. (srijeda, oko 10 h).“ Najprije su stanovali u kući Vilka Verića, na početku parka kad se u Glinu dolazi iz smjeraPetrinje, a onda su se preselili u kuću šumara Steve Prpića u Hrvatskoj ulici gdje je u prizemlju, nakon povratka iz I. svjetskog rata, otac otvorio odvjetnički ured.
Majka Nada u to se vrijeme već jako razboljela od TBC-a i „započela svoj križni put po raznim lječilištima… I onda se jednog jutra zbila mamina smrt, mama je bila doma jer više nikakvi sanatoriji nisu mogli pomoći. Bilo je to 13.siječnja 1918… Na groblje me nisu vodili. A dan, dva kasnije kad sam bio u prednjem dvorištu, u malim se ulaznim vratima pojavio tata u časničkoj odori, čučnuo i raširio ruke, ja sam mu potrčao u zagrljaj i primijetio da plače. Stigao je valjda od nekud s fronte gdje ga je pronašao brzojav kojim mu se javlja za maminu smrt. Sjećam se mame u još nekim zgodama. Bio je jedan Badnjak kada je pokraj bora pri dijeljenju darova stajao živi „anđeo“ duge raspletene kose u dugoj bijeloj haljini-košulji. Ja sam doduše tada još vjerovao u anđele ali mi je taj zbiljski anđeo ipak bio previše sličan mami, stoga sam si dozvolio vjerovati da to biće može biti u isti mah i mama i anđeo.“
I tako pred kraj života, ovaj uspješni Glinjanin slaže i pretače na papir svoja sjećanja na djetinjstvo, rodni grad i drage ljude. Mnogo je toga zanimljivog zapisao – jasno, slikovito, iskreno, s ljubavlju…Kad je zauvijek otišao 04. rujna 1997. godine, čuvarica obiteljske baštine i dragocjenih uspomena postala je njegova supruga Beata Devčić Domić.
U Glinu dolazi makar jednom godišnje, na grob svekrve koju zove „mama Nada“, o kojoj je čula samo nekoliko maglovitih, krhkih djetinjih uspomena, a lice joj upoznala sa starih požutjelih slika. Iako i sama u visokim godinama, održava svoj zavjet i uporno se uspinje na staro glinsko katoličko groblje, sve do ispod temelja nekadašnje kapele sv. Petra, gdje polaže cvijeće i pali svijeće na grobu obilježenom starim spomenikom. Mladoj ženi, zaustavljenoj na pragu života, samoj u šutljivoj vječnosti, starica Beata već dugo priča opširnu i složenu obiteljsku priču brojnih Devčića u burnim godinama 20.st., Devčića kojih uglavnom više na ovom svijetu nema… Ostaje gđi. Beati još jedna velika ali neostvarena želja – da pokloni pijanino kad se u Glini osnuje glazbena škola koja će nositi ime Natka Devčića…Ikad ili nikad… Jer vrijeme, vrijeme izdajnički kao i mnogo puta do sada, radi protiv takve lijepe nakane…
Obiteljske fotografije gđe.Beate Devčić Domić