Ivan je hrvatski branitelj koji je nedavno stekao invaliditet. Ozljeda na radu izolirala ga je u trošnu kućicu, nepokretnog, a jedina mu je pomoć prijateljica Marija, žena bez ruku. Živi bez vode i struje, štakori ga svakodnevno napadaju. Pomoći Ivanu stvar je elementarne ljudskosti.
Njegovu tešku priču u cijelosti prenosimo s IN Portala, portala za osobe s invaliditetom.
Na poziv Marije, prave i iskrene prijateljice Ivana Gregoreka koja mjesecima brine o njemu, uputili smo mu se u posjet ni ne slutivši na što ćemo naići. Znali smo samo da je izuzetno teška situacija i da je čovjek zamalo nedavno izgorio te da ga štakori svakodnevno napadaju.
Pronašavši staru drvenu kućicu, bez ijednog cvijeta oko nje, čuli smo iza prozora muški glas. Nismo znali jesmo li dobro došli, jer nije nam bilo Marije. Ali glas iza prozora je rekao da će ona uskoro doći te da slobodno uđemo.
Pogled na Gregoreka i stanje oko njega – zaboli oko srca. Pa zar je moguće da osim prijateljice Marije nema nikog da mu pomogne?, prošle su misli po glavi.
Ovome čovjeku mora se pod hitno pomoći, jer vidljivo je da ne može sam.
Započeli smo ugodni razgovor, da mu pokažemo da smo uz njega. Nešto se mora napraviti pod svaku cijenu.
Ispričao nam je da je rodom iz Volodera kraj Kutine te o svojim danima u Domovinskom ratu, gdje je bio branitelj od 1991. do 1993., od Novske do Dubrovnika. Prilikom pada jedne granate u Dubrovniku, neposredno uz njega, zadobio je jake bolove u desnom dijelu glave te od tada slabije čuje na desno uho. Kasnije se to manifestiralo učestalim glavoboljama. Na njegovo govorenje o simptomima, nitko ništa nije poduzimao od tada pa do prije četiri do pet godina, kada su bolovi postali zaista nepodnošljivi. Promijenio je nekoliko liječnika, ali je tek liječnica iz Ivanić-Grada – Mirna Jurjević Basarić napokon reagirala te ga poslala na kompletne pretrage, davajući mu lijekove za ublažavanje bolova. Ustanovljeno je da ima zakrčenje krvnih žila na vratu.
Gregorek ima troje odrasle djece (od 24, 26 i 28 godina), međutim nisu u kontaktu nakon što su pripali majci prilikom rastave, dok su još bili djeca. Ni drugi brak mu nije bio uspio. Obje bivše supruge su preminule.
“Najteže mi je bilo, kad sam došao pogledati najmlađu kćerku za vrijeme rata u dom u Sisku, a nisu mi dali jer im je rečeno od supruge da sam mrtav pa su djeca bila smještena u domove u Zagrebu i Sisku. Došao sam s ratišta, a to mi je bilo nešto najgore što sam prošao. Morao sam dokazivati da sam živ. To su moja djeca i unatoč tome što nisam bio s njima zbog svega, volim ih i uvijek ću ih voljeti. Nažalost, život nas nije mazio. Prošli smo puno toga, ali moja ljubav za njih i dalje ostaje, kao što je i uvijek bila. Čovjek griješi, ali ljubav prema djeci ne nestaje. To nikada!“, rekao je Gregorek.
Prije Domovinskog rata radio je kao poštar u Ivanić-Gradu. Nakon što se vratio iz rata, otišao je u rodni kraj u podstanarstvo te radio terenski posao u građevini.
Prije četiri godine Marija ga je telefonski nazvala, budući su ga svi znali još iz predratnih dana kao poštara. Rekla mu je da dođe, jer njegova stara vjenčana kuma teško se razboljela i treba pomoć. Počeo se brinuti o njoj te su potpisali ugovor o doživotnom uzdržavanju. Nakon nekog vremena morao ju je smjestiti u starački dom, koji je plaćao oko godinu dana po 3.000 kuna sve do njezine smrti, a on se pri tome preselio u njezinu trošnu kućicu. Nakon smrti vjenčane kume, postao je vlasnikom drvene kuće koju bi trebalo renovirati od temelja do krova.
Ove godine, u veljači, pokrenuo je postupak legalizacije. Sve mu je riješeno za izgradnju nove male kućice, platio je geodetskog vještaka 6.000 kuna, a ostalo mu je još platiti 15.000 kuna, kao i 1.500,00 kuna duga prema vještaku.
Sve je krenulo dobro, entuzijastično, međutim ove godine naglo je zaustavljen – dogodila mu se ozljeda na radu 30. svibnja u privatnoj firmi u Zagrebu koja se bavi građevinskim poslovima, uslijed koje je zadobio teške ozljede na nozi zbog rušenja dijela zida. Stekao je invaliditet i danas je gotovo posve nepokretan.
“Sve se dogodilo u sekundi. Ne znam na koji način je zid pao, ali zdrobio mi je kosti i unutarnji zglob na lijevoj nozi. Imao sam sreću da je poslodavac sve uredno prijavio i odveo me odmah u bolnicu, gdje sam se morao podvrgnuti hitnoj operaciji. Doktor Pavić ugradio mi je 20 šerafa i pločica u potkoljenicu lijeve noge i skočni zglob“, objasnio je Gregorek.
Zahvaljujući poslodavcu i brzoj reakciji, dobiva punu plaću s razine bolovanja. Međutim, Gregorek je zabrinut dokle će ga držati na poslu, budući se ozlijedio, a na ugovoru je na određeno. Ta briga ne ide mu iz glave. Jer ako dobije otkaz nema apsolutno ništa od čega bi živio.
Nakon dva tjedna bolničkog života, vraćen je u svoju kuću, u svoju slobodu. Ali biti sam u njoj, nemoćan, praktički nepokretan – teško je. Prošla su tako već dva mjeseca kako se muči. Jer nakon operacije ne može se kretati osim pomoću hodalice i eventualno invalidskih kolica, ali su se i ona pokvarila zbog nepristupačnosti, tako da ih na kraju i nema. I to samo nužno, budući tamo gdje živi ništa mu nije prilagođeno – zbog pragova i stepenica, te trošnih drvenih greda na podu. Rane mu previja patronažna sestra tri puta tjedno, koja bude kod njega 10 do 15 minuta. Liječnica ga nikada nije posjetila, već si mora svaki puta sam platiti taksi da otiđe k njoj.
U kući nema vode. Vani je bunar, ali nije u mogućnosti izvaditi si sam vodu. Na pitanje dolazi li mu koji susjed, rekao je da mu nitko ne pomaže osim Marije.
A tko je Marija? Osoba s invaliditetom, bez obje ruke, koja mu donosi na svom tijelu hranu, opranu odjeću. Koliko god može pomaže mu. Ali ni ona ne može sve.
“Vidjevši nju, koliko se trudi uslijed svih svojih problema, onako bez ruku – dala je i meni snage da ne posustanem. Mada sam bio na sigurnom putu da to učinim. Teško je biti star, bolestan i nemoćan. Gledajući svu tu oronulost oko sebe, počeo sam gubiti volju. Ali puno mi pomaže što me ona posjećuje, što imam s kime podijeliti svoju bol i patnju, da mogu s njom popričati. I tako nam odlazi dan za danom. Ona je uistinu moj heroj – ta mala žena bez ruku, ali srca do neba. Ništa joj nije teško“, zaplakao je ganut zbog njezina neopisivog truda.
“Radi nje neću posustati. Ne smijem. Bio bi grijeh. Moram se boriti i dati sve od sebe. Jedino što me brine kako dalje. Treba nam pomoć“, nadodao je.
Nedavno je još zamalo i izgorio, uslijed požara u noći oko 3,15 sati, na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije – 15. kolovoza. Zapalila se električna kutija zbog starosti i neispravnih instalacija. Zbog jakog dima i pucketanja vatre, naglo se probudio i na sreću sve zapazio na vrijeme. Onako teško pokretan, približivši se jedva centru vatre, štakom je udarao po njoj. Osjećao se bespomoćnim u tom dimu. Sjetio se da pored ima male plastične šalice i još malo vode pa je i to iskoristio. Međutim, plamen je počeo gutati svod. Zadnjim snagama uspio je doći do vratiju i izaći van, pozvavši Mariju koja je u noći došla pa su pozvali vatrogasce. Svod je izgorio na jednom dijelu, tako da sad s krova prokišnjava u kuću. Električna struja mu je popravljana neposredno prije našeg dolaska, ali badava kad mu je sve izgriženo po kući od strane glodavaca.
Požar nije jedini koji mu je ostavio veliku traumu. Tu su i štakori koji ga opsjedaju kroz svaku noć. Nedavno su došli i na njega na krevet. Pokazao nam je deku, svu izgrizenu. Uistinu jezivo!
“Bojim se da me živoga ne počnu jesti. A kad legnem, teško se mičem. Svjestan sam ih po cijeloj kući, jer čujem ih kako svaku večer dolaze. Grickaju sve do čega dođu. Pojeli su sve kablove po kući: od frižidera, škrinje, perilice rublja, sve na što su naišli. U frižideru su izgrizli čak stražnju stranu. Kako je to težak i grozan osjećaj kad ti dođu na tebe, a ne možeš nikamo“, rekao je prestrašeno.
“Najviše bih volio kad bi mi se pomoglo da mi se izgradi mala zidana kuća, bez tih rupa koje su nastale u ovoj trošnoj kući gdje živim i iz koje izviru ti štakori. Unijeli su nevjerojatan strah u mene. Tada bih srušio ovu drvenu kuću, ili kad bi se te rupe sredile, mogla bi se i ova kuća do kraja srediti. Ali ja nemam od čega, jer ono što dobivam dajem za struju, televizor, hranu, lijekove i zavoje. A kredit se ne usudim u ovome stanju neizvjesnosti hoću li dobiti otkaz ili ne, a i nepokretnost i teška pokretnost dodatno otežavaju stvar. Poslodavac mi je rekao da kad ozdravim, da se vratim. Jer prije osam godina također sam radio kod njega u Zagrebu na dvije godine. Ali pitanje je hoću li se ikada oporaviti. Za sada je sve nemoguće. Ostavljen sam u četiri zida, o stacionarnoj rehabilitaciji nitko ništa ne govori. Sve me pritisnulo do poda, ne vidim izlaza. A još mi i slijedi jedna teška operacija vađenja ugrađenih šerafa“, nastavio je svoju tužnu priču.
Pregledavši cijelu kuću, za sada se vidi tuga, bol, oronulost, hladnoća, neizvjesnost pred kišovitim i hladnim danima. Ali vjerujemo da se zahvaljujući dobrim ljudima i njihovim dobrim srcima može unijeti toplina, vedrina, čistoća. Ne treba puno – dobra volja i spremnost da se pomogne čovjeku u nevolji. I to što prije, jer hladni dani su na pomolu. Na ovome svijetu još uvijek hodaju dobri ljudi. Možda ih nema puno, ali ih ima. A kad je srce veliko, do neba, zasjaji svaki kutak. Vjerujemo u njih i da će se i ova situacija što prije riješiti.
Svi oni koji mogu odvojiti od sebe, a da ne ugroze svoju egzistenciju, mogu uplatiti donaciju na tekući račun kod Raiffeisen Bank, broj: HR6424840083235183937, na ime: Ivan Gregorek. Također, ako ima netko viška od svakodnevnih potrepština, može i osobno doći na njegovu adresu: Ivanić-Grad, Donji Šarampov, Cepetarska 1, ili se javiti u redakciju In Portala (Varićakova 7, Novi Zagreb).
U međuvremenu organizirat će se čišćenje trošne kuće, uz donaciju najnužnijih stvari pa se svi zainteresirani također mogu javiti u redakciju In Portala.
Svaka pomoć je dobrodošla! Ujedinimo se i ne sumnjajmo u krajnji rezultat.
Autor članka: Klaudija Klanjčić