Središnje slavlje ekumenskog hoda ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održano je u nedjelju, 23. siječnja u bazilici sv. Kvirina u Sisku. Tom prigodom svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s rektorom bazilike preč. Robertom Jakicom i župnikom iz sisačke župe Pohoda BDM vlč. Ivanom Faletarom, a služio je đakon Kristijan Pezić.
Slavlju su nazočili i protojerej stavrofor o. Kirko Velinski iz Makedonske pravoslavne crkve te pastorica Evangeličke crkvene općine iz Kutine gđa Elina Braz de Almeida, kao i vjernici raznih kršćanskih Crkava s područja Biskupije.
U homiliji biskup je rekao kako danas uz to što molimo za jedinstvo kršćana slavimo i Nedjelju Božje Riječi, vrlo važnu za Sisačku biskupiju gdje je cijela ova pastoralna godina tome posvećena. U nastavku biskup je poručio i kako današnja čitanja govore o veličini i važnosti Božje Riječi te kako prvo čitanje iz Knjige Nehemijine (Neh 8,2-4a.5-6.8-10) kazuje kako su pobožni Židovi, nakon povratka iz Babilona gdje su bili u sužanjstvu, na ruševinama jeruzalemskog Hrama čitali i slušali Knjigu Zakona. „I Nehemija im je morao reći: Ne tugujte, ne plačite! jer sav narod plakaše slušajući riječi Zakona. I još im reče Nehemija: Pođite… ovo je dan posvećen našem Gospodinu. Ne žalostite se! Jer radost Gospodnja vaša je jakost. Kada se Riječ Božja sluša srcem, ona dodiruje našu nutrinu, ona nas zahvaća tako da čitav čovjek sudjeluje u tom događaju: i Riječ Božja rađa pokajanjem, obraćenjem… Kažu da je sv. Igancije Lojolski plakao svaki dan, i bio začuđen kad bi mu prošao dan bez suza. Suze je smatrao posebnim Božjim darom. O kad bismo i mi mogli plakati nad sobom! Nad svojim grijesima i željeli ih ostaviti i započeti novi život! To je moguće. I Židovi su shvaćali da je Gospodin dopustio njihovo izgnanstvo iz domovine, ali ih je i vratio u njihovu zemlju te da će im pomoći da obnove sve srušeno i ono što je bilo zapušteno bez njih. Nije li tako bilo, braćo i sestre, i s nama kad smo se vratili na kraju Domovinskog rata iz četverogodišnjeg progonstva?
Došli smo na pragove svojih domova i na ruševine svojih crkvi i plakali smo. Ali smo vidjeli u tome prst Božji i znali da ćemo sve obnoviti. Tako nam se nešto slično dogodilo i prije nešto više od godinu dana. Potres nas je bacio na koljena, razrušio tolike kuće i škole, a i svaku drugu crkvu srušio ili teško oštetio. Opet nam je teško, možda još plačemo. Ali ako shvatimo koliko nas Bog voli i koliko nam je bliz, trebali bismo zaplakati od miline i radosti, od ganuća što nas on toliko voli da je uvijek s nama i da ćemo opet sve obnoviti. To su neki trenuci u kojima se događa promjena naših srdaca, a ona je najvažnija za Gospodina, ništa drugo. Biti samo Njegov, samo Njemu pripadati! To je jedini naš cilj i životna svrha“, rekao je biskup.