Stara robna kuća “Petrinjka” u centru Petrinje jedna je od zgrada kojoj je presuđeno rušenje zbog oštećenja nastalih u potresu. Iako još nije srušena, građani već imaju želje što bi se na njezinom mjestu moglo izgraditi – bazen, igralište ili pak centar s raznim sadržajima.
Prema podacima Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo, koji okuplja stručnjake koji rade brzu procjenu oštećenja, u Sisačko-moslavačkoj županiji preko 3200 zgrada ima crvenu oznaku što znači da neuporabljive. Petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović govori kako ih sama Petrinja ima između 1300 i 1400.
U strogom centru grada porušene su brojne zgrade, institucije, privatne kuće te gospodarski objekti, a u subotu je počelo uklanjanje građevina koje su u potresu oštećene do te mjere da svakim novim potresom predstavljaju opasnost za ljude.
A potresa je bilo mnogo. Prema podacima Seizmološke službe, na petrinjskom se području od 28. prosinca do 28. siječnja dogodilo 622 potresa magnitude veće ili jednake 2.
Od toga je 535 potresa bilo magnitude između 2 i 3, 76 potresa magnitude između 3 i 4, osam potresa između 4 i 5, dva potresa između 5 i 6 te jedan, onaj glavni, potres magnitude veće od 6.
Iako crvena oznaka nije siguran znak da će objekt biti uklonjen jer se rješenje o uklanjanju donosi nakon detaljnog pregleda i izrade elaborata, za staru vojarnu i Petrinjku nema spasa.
Neka građani odluče što će biti na Trgu hrvatskih branitelja
Bageri su u subotu ujutro započeli s uklanjanjem rubnika, grmlja i klupica na Trgu hrvatskih branitelja ispred Petrinjke, ali radovi su ubrzo nakon predviđenog obilaska grada i odlaska političara stali. Novinari su odmah posumnjali da je početak uklanjanja zgrade samo bio performans za kamere i dolazak premijera.
Glasnogovornik Stožera civilne zaštite za saniranje posljedica potresa Mladen Pavić poručio je dan kasnije da su radovi stali jer su radnici naišli na opasan materijal kojeg treba adekvatno zbrinuti – azbestne ploče. Kaže da se radovi nastavljaju danas.
Kako se Petrinjka ruši, pitanje je što će biti na njezinom mjestu
“Neka onda građani odluče što tamo žele imati. Trg hrvatskih branitelja mora imati novi sjaj i izraz jer to zaslužuju Petrinjci. Najoptimalniji, bez velikog glamura, bez velike scene, nešto što je prirodno i dio grada. Da se utopi u središte grada i da bude njegova kruna”, govori Dumbović.
Dodaje kako mora postojati javna rasprava o tom projektu i da se ne smije žuriti. “Ako ćemo žuriti, onda smo nadrljali”, iskren je Dumbović.
Kada se magla dignula, nastavili smo šetnju centrom. Na putu ima vojnika, vatrogasaca i pripadnika civilne zaštite koji još uvijek neumorno čiste ruševine i građevinski otpad koji je pao na nogostupe i cestu. Krovovi zgrada koje nisu urušene, pokriveni su ceradama. Gledamo pukotine i rupe u zidovima, sigurnosne trake i barijere.
Vidno oštećene zgrade imaju oznaku “X”, ali uz njih, posvuda su zalijepljeni i književni citati koji govore o suočavanju s nedaćama. Dosta je i građana koji prolaze centrom grada. Jedni sjede u parku i pričaju, drugi su izašli u šetnju s ljubimcima ili voze bicikle, a treći iz oštećenih zgrada iznose stvari.
Petrinji nedostaje bazen za mlade ili robna kuća
Skrećemo lijevo prema Trgu hrvatskih branitelja gdje se nalazi stara Petrinjka koja naoko ne izgleda jednako oštećeno kao zgrade u njezinom okruženju. Iza nje su postavljeni kontejneri gdje su razmješteni gradski uredi i odjeli.
Tamo sjedi Mihaela pored svog fast food kontejnera koji je skupo platila. Izgubila je svoje nekretnine, ali nema namjeru otići iz Petrinje jer je tu podigla dva sina. Na pitanje što bi željela da se sagradi na toj lokaciji, odmah odgovara – bazen.
“Da se mladi okupljaju, to nam treba. Ovaj grad živi za mlade ljude, a bazena nemamo. Ispod zgrade je već atomsko sklonište”, pojašnjava. Dodaje da im bazen planiraju napraviti izvan grada, ali ovo bi bila bolja lokacija jer robna kuća ne radi od rata.
Radio je samo kafić koji je bio dobro posjećen i gdje su se mladi znali okupljati, objašnjava. Situacija je teška, ali jedino im preostaje boriti se, zaključuje Mihaela.
U šetnji smo zatekli Štefa, starog Petrinjca, kako kaže. On bi želio da na mjestu Petrinjke ponovno bude robna kuća.
“Nekada je to bilo jako veliko okupljalište. Moglo se kupiti sve, od najsitnijih do najvećih stvari. To fali centru”, sjetno govori. Ne zna zašto se robna kuća nije obnovila nakon rata, ali priča se da su problem bili imovinsko-pravni odnosi. Volio bi da se sve obnovi. Tu ima mnogo uspomena – u blizini Petrinjke je nekada radio, u ugostiteljstvu, prije rata.”
U potresu je bježao iz kuće i dobio je “malo po glavi” kako su stvari padale. Trenutno još uvijek živi u svojoj kući koja ima oštećenja, ali je uglavnom prošla dobro jer je novije gradnje. Ipak, prvih desetak dana spavao je u šupi. Imali su sreće što su svi bili budni u vrijeme potresa, a spasila ih je i korona jer ljudi nisu toliko bili u gradu, kaže.
Usprkos svemu, Štef je optimističan i misli da će sve biti dobro.
Klaudiju i Nataliju, prijateljice iz trećeg razreda obližnje srednje škole koja će zbog potresa morati biti srušena, susreli smo u parku. Potres im je bio stresan, a situacija šokantna, ali sada im je to postala svakodnevica. U slobodno vrijeme šeću po parku, druže se u restoranu ili kafiću jer nemaju nešto posebno za raditi u gradu.
Kažu da bi bilo lijepo imati nešto za mlade, neki centar ili bazen pogotovo. “Taman bi mladi ostajali ovdje i imali atrakcije preko ljeta”, smatraju.
Ne znaju još što će nakon fakulteta, odnosno hoće li se vratiti u Petrinju, ovisi o poslu, kažu.
Mira bi obrtnički centar, Gorana to ne zanima je ne misli ostati
Goran, u ranim četrdesetima, zna gdje ga vode posao i život pa on želi da mu se sagradi “most” za Irsku jer ne namjerava ostati u Petrinji. Govori nam da je u svibnju ostao bez posla zbog covida, a potres je “samo malo ekstra”. Kuća mu ima žutu oznaku, ali nije siguran ima li smisla obnavljati.
“Ovdje nema perspektive kako god okrenete. Potres je samo malo razotkrio, ali je nebitan u konačnici. Ovdje nema budućnosti za nikoga”, mišljenja je. Porijeklom nije iz Petrinje, tu je došao spletom okolnosti prije 10 godina.
Ističe kako mladi i prije potresa nisu imali gdje za izaći navečer, a mogu raditi samo u uslužnim djelatnostima za malu plaću. Goran se bavio video-nadzorom u jednom kasinu u Zagrebu, a posao mu je bio solidan za hrvatske prilike.
Nezadovoljan je epidemiološkim mjerama i smatra da smo se trebali ugledati na Novi Zeland koji nam je sličan po broju stanovnika.
Mala grupica roditelja s djecom u šetnji također je imala ideje o tome što je potrebno Petrinji. Ivana smatra da bi se trebalo sagraditi nešto za djecu ili centar u kojem bi bilo više sadržaja – kafići, trgovine te prostori za obrtnike koji su u potresu ostali bez svojih lokala.
Davor misli da bi u centru moglo biti dječje igralište ili neki sadržaj za djecu koja će ostati u Petrinji.
Mira ističe kako su građani već davno htjeli nešto novo umjesto Petrinjke, ali nitko ih nije ništa pitao, niti je bilo ikakve građanske inicijative. Kao i Štef, spominje da se govorilo kako je problem bio u vlasništvu, no sada čuju da je jedan vlasnik.
“Ako je država, ok, idemo raditi. To je najbitnije, ne možemo ovako. Nama treba nada, treba početi, krenuti i rušiti što treba. Tu može biti jedan krasan centar za okupljanja. Davno smo mislili da bi tu mogao biti obrtnički centar gdje će biti svi zastupljeni”, govori Mira koja je i sama dugo bila obrtnica, a sada je u mirovini.
Piše: Marina Hudoletnjak /Hina
