Trideset godina otkako je miran barokni grad na obali Dunava pretvoren u ruševinu, a stanovnici izloženi najgorem stradanju, Vukovar je i dalje enigma u mnogočemu, ponajprije u odgovoru na pitanje kako je tako malo ljudi tri mjeseca uspjelo braniti grad od nadmoćne jugoslavenske vojne sile.
JNA je u osvajanje Vukovara poslala više od 30.000 vojnika, 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i 180 haubica, a Vukovar je branilo oko 1800 slabo naoružanih hrvatskih branitelja i dragovoljaca. Gotovo puna tri mjeseca, od kraja kolovoza 1991. trajali su siloviti napadi na Vukovar, čija je obrana posustala 18. studenoga, na dan koji se obilježava kao dan kad je taj grad pao u ruke JNA i paravojnih postrojba iako je sam čin ulaska neprijatelja u gradske četvrti trajao nekoliko idućih dana.
Stjepan Kulić: JNA je pogriješila u samom planiranju operacije Vukovar
U toj bitki, koju mnogi vole zvati i bitkom nad bitkama Domovinskog rata, od prvog dana sudjelovao je i umirovljeni brigadir Stjepan Kulić, inače iz nedalekih Đeletovaca, koji se obrani pridružio kao mladić u ožujku 1991. s tek odsluženoga vojnog roka. Ratni Vukovar je prošao uzduž i poprijeko, s jednog položaja na drugi, i danas, kada sve to gleda s 30-godišnjim povijesnim odmakom, siguran je, kako kaže, da je upravo hrabrost i svjesnost da brane svoj dom i Domovinu vodila hrvatske branitelje Vukovara.
“JNA je pogriješila u samom planiranju operacije Vukovar. Nisu računali na ljudski faktor, na moral i volju ljudi koji su branili Vukovar, a bilo nas je šačica spram njih. Kao ročni vojnik sam služio u elitnoj Prvoj motoriziranoj gardijskoj brigadi u Beogradu kojom je zapovijedao Mile Mrkšić, a pomoćnik za sigurnost mu je bio major Šljivančanin. To je jedina postrojba JNA za koju mogu reći da je imala snagu i obučenost i koja je mogla izvršavati zadaće za koje je zadužena. I da se ta postrojba nije pojavila na vukovarskom bojištu, pitanje je kako bi bitka za Vukovar završila”, rekao je Kulić.
Po njegovim riječima, upravo su zapovjednici iz te brigade bili na ključnim mjestima na kojima se događaju najteži zločini i gdje se na kraju događa i najveći zločin – Ovčara.
“Iako je tamo bilo i generala, Mrkšić i Šljivančanin su vodili glavnu riječ. Njihov autoritet je bio neupitan. I oni su glavni krivci za sve one zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Ništa nisu prepuštali slučaju. Tako smo u transporterima koje smo uništili na mjestu vozača zatjecali časnike, ne nekakve desetare ili vojnike, nego zapovjednike. I tako vrsno obučeni ljudi su stradavali od šačice sa svih strana i na brzinu skupljenih nas branitelja”, ispričao je taj ratni pripadnik 2. bojne 3. gardijske brigade, čuvenih Daltona, koji je poslije prošao sva bojišta, od Posavine do južnog bojišta, Maslenice i ostalih bojišta.
“Pod osiguranjem držimo i čuveni tzv. kukuruzni put, jedinu komunikaciju koja je tada postojala između Vukovara i Bogdanovaca, odnosno Vinkovaca, i taj put smo držali do kraja, sve dok je on imao smisla, do 2. listopada i pada Marinaca i Cerića. U to vrijeme smo se zatekli u Bogdanovcima, gdje smo i sami ostali u potpunom okruženju. Bilo nas je 35 i s pripadnicima ostalih postrojba, policije iz Vinkovaca i Županje, rezervnog sastava policije Vinkovci, HOS-ovcima te mještanima branili smo Bogdanovce do zadnjeg dana 10. listopada, kada naša obrana posustaje te se odlučujemo za proboj prema Vinkovcima”, rekao je i podsjetio da su u obrani Bogdanovaca poginula 133 branitelja i civila.
Na slobodno područje Kulić i skupina branitelja izašli su obilazeći okupirane Marince i Cerić da bi se dokopali vinkovačkog predgrađa Male Bosne.