Baka Zorka ima 81 godinu, živi u Slovincima, naselju na području Sisačko-moslavačke županije, u blizini Sunje. Na tom je području na kojemu živi uglavnom starije stanovništvo, bilo teško i prije potresa, a sada je svakodnevica još teža, a ovih dana posjetila ju je ekipa iz Crvenog križa koja je razgovarala s njom i uvjerila se u kakvim uvjetima i dalje mora živjeti.
„Nije lako živjeti ovako daleko od svih. Nema ljudi, sam se moraš nositi sa svim, a od potresa se još uvijek ne oporavljam“, otkriva baka Zorka Crvenom križu dok ih nudi kavom
.jpg?vel=62532)
.jpg?vel=103935)
Hoda na dva štapa, teško se pokreće, ali mozak joj radi punom parom i planira što sve mora napraviti na svojoj kućici koja je ozbiljno stradala u potresu. „Nadam se obnovi što prije, ali strah me kada ću doći na red. Dobila sam ovu novčanu pomoć od Crvenog križa i ja bih i sama još nešto na to nadodala pa zvala majstore, ali majstora nema“, žali se Zorka, a navodi se na stranicama Crvenog križa.
.jpg?vel=149579)
I to je jedna od rijetkih stvari na koju se požalila jer ova simpatična baka više je koncentrirana na dobre stvari u svojemu životu. Voli svoj kraj i ne želi nikamo dalje ići: „Ovdje mi je lijepo, mirno je, ponekad mi dođu kći i unuka u posjetu, ali rijetko jer žive daleko. Htjele su da odem živjeti s njima, ali ja neću jer mi je ovdje najljepše.“
Potres ju je, kaže, dobrano stresao u svakom smislu: „Ja se još uvijek ne oporavljam. Još nisam svoja. Žbuka mi otpada sa zidova čim malo jači vjetar zapuše. Nisam bojažljiva, ali nije mi svejedno kad ležim u krevetu i žbuka pada po meni.“
Sam trenutak potresa prepričava s puno detalja i bolnim izrazom na licu: „Taman sam bila popila lijekove i spremala se malo odmoriti kad je to udarilo… Dugo i jako me ljuljalo, jedva sam izašla iz kuće.“
A kuća joj ni prije potresa nije bila u zavidnom stanju. Malenu i trošnu, potres ju je dodatno oštetio i zapravo je sada mjesto na kojemu nitko ne bi trebao živjeti. Pa ipak, živi baka Zorka koja je čak sama pokušala popraviti što se dalo, dodaju iz CK-a.
„Ne mogu ja sama ništa tu napraviti, ali stavila sam stolnjake preko rupa na zidovima jer ne želim gledati u to. Kad vidim rupu, samo se opet stresem. Ovako ih ne vidim pa sam bolje. Želja mi je samo da mi se to malo obnovi jer ovo je moj dom koji volim“, iskreno otkriva baka Zorka.
Područje na kojemu živi je pusto, nema ljudi, a oni koji tamo žive, mahom su stariji i jedni od drugih udaljeni i po nekoliko kilometara. Ne čudi stoga što se veseli svakom posjetu timova sisačkog Crvenog križa.
Baka Zorka jedna je od brojnih korisnika koje Crveni križ redovito obilazi nakon potresa. Većina njih su stariji, nemoćni, bolesni i usamljeni. I svima njima još uvijek treba pomoć koju će Crveni križ nastaviti pružati.
