Blagdan Našašća sv. Križa svečano je proslavljen u srijedu, 3. svibnja u Zrinu. Misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s krčkim biskupom Ivicom Petanjkom i više svećenika. Slavlju su prisustvovali potomci Zrinjana kao i hodočasnici pristigli iz raznih dijelova Hrvatske.
Na početku pozdravivši sve okupljene biskup Košić je zahvalio svima na dolasku te što drže do ovog mjesta i cijene žrtvu koju je podnijela ova župa. Biskup je poručio i kako iako je župna crkva izgrađena sada treba izgraditi ovu župu kako bi se u nju vratio život.
U homiliji biskup Petanjak je rekao kako govoriti o križu nije teško, ali je zato živjeti puno teže. „To je upravo križ: život. Za ljude je križ simbol svega onoga što ne žele i što ne bismo htjeli da nas stigne u životu. Križ nam uvijek tovari na leđa netko drugi. On dolazi izvana, od drugoga, nametnut je protiv naše volje i želje. To je najčešće naša vizija križa. Prema Isusovom evanđelju nije tako i nije točno. U Isusovoj koncepciji križ nikada ne dolazi izvana nego iznutra. Križ smo mi sami. Križ je naš život. Križ dolazi iznutra, iz nas. Život je križ. Prihvatiti svoj život znači prihvatiti svoj križ i prihvatiti križ znači prihvatiti život. Bez toga se ne možemo ostvariti, ne možemo svoj život osmisliti, ne možemo se spasiti“, ustvrdio je biskup dodavši kako nam ne može biti na korist i na spasenje nešto protiv čega se mi borimo u samom startu. „Da se Isus borio protiv križa, da ga je prihvatio protiv svoje volje, da ga je proklinjao dok je nosio svoj križ i dok je na njemu bio razapet, kao što su redovito činili oni koji su bili razapinjani, nikada nas Isus ne bio otkupio od grijeha i od smrti, nego bi nas još dublje u propast strovalio, jer kako bi nam moglo biti dobro ako nas netko proklinje i želi našu propast“.
Biskup je poručio i kako nas je Isus spasio, jer nas je i u svojoj muci i u smrti ljubio, opraštao, molio za nas i dao nam svoga Duha. „Zato je njegova muka slavna, proslava i kruna svega njegovog života. Kad nas život pritijesni sa svih strana, kad jedno zlo sustiže drugo zlo, najvažnije u tom času nije nešto grozničavo raditi, tražiti sva moguća rješenja, objesiti svoju muku na velika zvona, nego jednostavno stajati, biti, ne klonuti, ne pasti pod križem, nego stajati na svome mjestu. Nešto slično poput drveta. Ono je posađeno na jednom mjestu i što god da se dogodi ono stoji na svom mjestu. Ne može se ni sakriti ni premjestiti, ni od zime ni od vrućine, ni od leda ni od suše, ni od vjetra ni od nevremena… može sve to samo stojeći izdržati i čekati neka povoljnija vremena. Križ prije svega znači stajati, ostati, ne pobjeći, ne uteći, ne ustuknuti. To je najvažnija i najveća lekcija života. Moramo naučiti stajati, ostati. Neki su ljudi kao leptiri: nikada ne ostaju ni u čemu. Po glavi im se vrte tisuće misli i riječi, stotine planova, ali ne ostaju. Ne uspiju ostvariti gotovo ništa od svega toga. Veliki planovi i snovi bez imalo ploda. Samo ako se ostane, vidjet će se plod. Sjeme će postati stablom samo ako ostane u zemlji. Muž i žena stvorit će obitelj ako ostanu zajedno. U životu često puta se ne može ništa učiniti nego ostati. Nema drugog rješenja“.
Na kraju zaključio je i kako u tom ozračju promatram ovo mjesto Zrin i njegove stanovnike koji su mogli i pobjeći za vrijeme rata, mogli su bar većina svoju glavu spasiti, mogli su se poput suncokreta i okrenuti i predomisliti, a nisu. „Nisu ništa od toga, nego su ostali. Ostali su na svome, vjerujući, možda sad to izgleda naivno, da će tu i ostati, jer je to njihovo i jer nisu dirali druge i jer nisu otimali tuđe, nego samo branili svoje. Oni su izabrali ostati. Ostali su svi na istoj strani i časno izginuli. Za njih je živjeti značilo i umrijeti. Umrijeti za ono što se voli i svoju ljubav zapečatiti vlastitom krvlju. To znači svjesno izabrati križ kao život i život kao križ. To je njihova ostavština nama i u tome je njihova vječna uspomena i trajat će zauvijek“.
Nakon mise svi okupljeni nastavili su druženje uz okrijepu koju je priredila gđa Branka Dembić Čubelić prva župljanka župe Zrin nakon skoro 80 godina.
Izvor: Sisačka biskupija
