Koliko god lako izgovorili riječi poput logoraš ili zarobljenik, one su nerazumljive svima koji, Bogu hvala, nikada nisu dotaknuli najnižu ljudsku razinu — trenutak u kojem čovjek bez svoje volje biva predan krvniku, potpuno ovisan o njegovoj odluci hoće li živjeti ili umrijeti.
U tim trenucima prestaje postojati sloboda, ponos, dostojanstvo. Ostaje samo strah, iščekivanje, i pitanje hoće li idući dah biti posljednji.
U srpskim koncentracijskim logorima događalo se sve ono što je teško i izgovoriti:
torture, premlaćivanja, ponižavanja, silovanja, bešćutna iživljavanja nad ljudima koji su jedini “grijeh” imali to što su branili svoj dom.
Samo nakon pada Vukovara — samo u jednom danu, jednom gradu, u jednom trenutku povijesti — u srpske logore odvedeno je više od 7.000 ljudi.
Mnogi se nikada nisu vratili.
Mnogi su se vratili slomljeni za cijeli život.
A mnogi još uvijek nemaju svoj grob.
I nitko — nitko — za to do danas nije odgovarao.
Zato se moramo pitati:
Gdje smo mi danas, 34 godine nakon napada na Hrvatsku?
U kakvoj državi živimo ako se istina još uvijek relativizira, ako se žrtve zaboravljaju, a zločinci ostaju slobodni?
Ako se logori nazivaju “sabirnim centrima”, ako se agresija pokušava prikazati kao “dvije strane”, ako oni koji su preživjeli pakao opet moraju dokazivati svoju istinu?
Na nama je da ne dopustimo zaborav.
Na nama je da jasno i glasno govorimo ono što se dogodilo.
Na nama je da čuvamo uspomenu na sve koji su mučeni, poniženi, odvedeni, nestali — i da se borimo za pravdu koja im još uvijek pripada.
Zbog njih, zbog njihove patnje, zbog njihove žrtve.
Zbog Hrvatske.
