Blagdan je Sveta tri kralja, Bogojavljenje i Vodokršće, a sveta tri kralja u kršćanskoj tradiciji, koja ih naziva Gašpar, Melkior i Baltazar, kraljevi su, ili mudraci, koji su se, prema Evanđelju, došli pokloniti Isusu Kristu nakon rođenja u Betlehemu.
U hrvatskoj tradicijskoj kulturi Sveta tri kralja označavaju svršetak božićnoga vremena.
Zlato, tamjan i smirna
Za mudrace u tekstu Evanđelja stoji grčka riječ “magoi” koja ima različita značenja: mudraci, učenjaci, zvjezdočitači, magičari, itd., a najvjerojatnije potječu iz Perzije. To su ljudi koji su umjeli odgonetati tajne iz predane ljudske mudrosti i vidjeti znakove u prirodi, tražili su istinu o sebi i svemiru te ostavljaju kuće i svoja dobra pa kreću na put i iz daleka dolaze u Betlehem.
U kršćanskoj tradiciji teolozi iz trećega stoljeća Origen i Tertulijan pridonijeli su stvaranju današnje slike o “tri kralja”. Origenu se pripisuje da je protumačio tri dara simbolično: zlato koje upućuje na Isusovo kraljevsko dostojanstvo, tamjan na njegovo božanstvo, a smirna na njegovu smrt.
Tertulijan je mudrace pretvorio u kraljeve pozivajući se na Izajijine svetopisamske tekstove i Psalme. U srednjem vijeku jedan je talijanski umjetnik izrađivao mozaik triju kraljeva i iznad svake figure stavio imena: Gašpar, Melkior i Baltasar. Po tom slikaru Gašpar znači čovjek iz područja Kaspijskog mora, Melkior znači kralj svjetla, a Baltazar znači “gospodar čuva kralja”.
Predstavnici tada poznatog svijeta – Azije, Afrike i Europe
Nije poznato tko je tri kralja vidio kao predstavnike triju kontinenata: Azije, Afrike i Europe. Zato se na slikama jedan od trojice kraljeva prikazuje kao crnac, što se obično interpretira porukom da se sve zemlje te čitavi svijet trebaju pokloniti Isusu kao Kristu.
Tri kralja se od srednjega vijeka uglavnom prikazuju tako da je jedan od njih starac, drugi je sredovječni muškarac, a treći mladić, što je, kako se smatra, motiv kojim se htjelo istaknuti da svi ljudi, od djece pa do staraca, trebaju u Isusu prepoznati svoga Gospodina i Boga.
Prema Matejevu Evanđelju mudraci su prateći betlehemsku zvijezdu došli s istoka u Jeruzalem, kako bi se poklonili Kristu. U Jeruzalemu ih je primio kralj Herod, koji ih je želio prevariti s nakanom da mu kažu mjesto gdje se Isus rodio, kako bi ga mogao ubiti.
Kad su pronašli Isusa, Gašpar, Melkior i Baltazar darovali su mu tri dara: tamjan kao Bogu, zlato kao kralju i plemenitu mast – smirnu kao čovjeku. Potom im Bog zapovijedi da se ne vraćaju Herodu, pa se oni drugim putem vratiše u svoju zemlju.
Tri kralja predstavnici su poganskih naroda, koje je Bog pozvao u svoje kraljevstvo time što im je javio rođenje Spasitelja Gospodina. Prema tradiciji, poslije smrti triju kraljeva njihove su relikvije odnesene u Carigrad, a nakon što ih je pronašla sv. Jelena Križarica, prenesene su u Milano, a potom u katedralu u njemačkom gradu Kölnu, gdje se i danas nalaze.
Melkior je zaštitnik putnika i Svjetskog dana mladih, a Baltazar oboljelih od epilepsije. Spomendan se u Katoličkoj crkvi slavi 6. siječnja, kao blagdan Bogojavljenja.
Bogojavljenje
Bogojavljenje je pak kršćanski blagdan kojim se slavi objava Boga čovječanstvu u ljudskom liku, u osobi Isusa Krista.
Prvi spomen Bogojavljenja nalazi se u tekstu Klementa Aleksandrijskog na prijelazu iz 2. u 3. stoljeće, a prvi spomen kao službenoga crkvenog blagdana poznat je iz sredine 4. stoljeća.
Krajem 4. stoljeća na Istoku se sa Zapada uvodi blagdan Božića pa Bogojavljenje gubi značenje blagdana u kojem se slave svi događaji vezani uz Isusovo rođenje i skroviti život do krštenja, ali ostaje i dalje svetkovina Božje objave u kojoj se spominje pohod Trojice mudraca.
Nakon Drugoga vatikanskog sabora, božićno vrijeme završava prvom nedjeljom nakon Bogojavljenja, a na tu se nedjelju slavi Krštenje Gospodinovo pa se blagdan zove i Vodokršće.
Isusovo krštenje i čudo na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje se Isus, na početku svoga javnog djelovanja, objavljuje kao onaj koji ima moć pretvoriti vodu u vino, posredno navješćuje i ustanovljenje euharistije.
Blagoslov vode i “križec”
Među hrvatskim katolicima razvio se običaj blagoslivljanja vode na blagdan Bogojavljenja, pa se njome blagoslivljaju kuće i obitelji.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj raširen je bio “križec” – tako se nazivao blagoslov kuće. Za tu bi priliku cijela obitelj bila na okupu, a kuća dobro očišćena kako bi spremno dočekali svećenika. Nakon što bi svećenik blagoslovio kuću i sve ukućane, redovito bi bio počašćen jelom i pićem te darivan.
