Sveti Antun Pustinjak svetac je u istočnoj i zapadnoj Crkvi, a njegov spomendan obilježavamo 17. siječnja. Svoj je život posvetio pustinjačkom načinu života, a smatra ga se ocem redovništva. Bio je zaštitnik bolesnih ljudi te bolesne stoke. Često ga se prikazuje sa zvoncem u ruci koje označava svečevu sposobnost istjerivanja zlih duhova.
ŽIVOT
Rođen je u bogatoj obitelji, u selu Komas blizu Herakleje u gornjem Egiptu, gdje je odrastao u blagostanju. Kad je navršio osamnaest godina, roditelji mu umiru te je, kao najstariji, bio dužan preuzeti upravljanje kućanstvom i uzdržavanje maloljetne sestre. Ipak, odlučuje se napustiti svjetovno. U toj su ga odluci učvrstile riječi Svetog pisma: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.” (Mt.19,21). Antun je, zahvaćen Duhom Svetim, doslovno shvatio i na sebe primijenio ono što je u crkvi čuo. Razdijelio je svoj posjed mještanima, oko tri stotine jutara plodne zemlje. Manji dio je zadržao za sebe i za svoju sestru. Ali to nije dugo trajalo jer je sljedećom prilikom u crkvi čuo riječi: “Ne brinite se za sutra” (Mt 6,34) pa je i ono malo razdijelio, a sestru povjerio pobožnim djevicama.
Pridružio se nekome starcu koji je živio asketski od svoje mladosti. Pod njegovim nadzorom učio je moliti i raditi, dva temeljna elementa na kojima se gradio asketski, kasnije monaški, život. Na putu Antunova duhovnoga rasta ubrzo su se ispriječile mnoge prepreke, tj. đavolska nagovaranja. Sotona je pobuđivao u mladome asketi sjećanja i nostalgiju prema roditeljskom domu, prema sestri, odbačenom bogatstvu, ugodnu životu koji se sastojao od dobre hrane i lagodnih tjelesnih provoda. Antun je na te nasrtaje odgovarao još većim postovima i molitvom. Hranio se samo jednom dnevno i to kruhom, vodom i solju.
Sljedećih je petnaestak godina proveo proučavajući učenja raznih pustinjaka i asketa koji su bili posvuda raspršeni. Žeđajući za duhovnim rastom, nastavio je živjeti u blizini rodnoga grada i bavio se fizičkim radom kako bi zaradio za vlastite potrebe, a od preostalog mogao dati sirotinji. Premda se svega odrekao i posvetio siromaštvu, samoodricanju i stezi te mu je ugled znatno porastao, Antun je nastavio stremiti za još potpunijim predanjem životu vjere i molitve. Neko je vrijeme bio zatvoren u grobnici, a prijatelj bi mu donosio samo ono najnužnije.
ISKUŠENJA
Živa predaja prenosi kako su ga u napuštenoj grobnici ubrzo snašle strahovite kušnje, koje su ga fizički izmučile i pretukle, ali ga nisu dotukle. Prijatelj koji je brinuo o njemu, kad ga je našao u grobnici kako leži bez svijesti, odnio ga je u crkvu. Ljudi iz okolice čuvali su mu stražu. Usred noći Antun se osvijestio i ugledao pozaspale prijatelje oko sebe. Jedino je njegov vjerni prijatelj ostao budan uz njega. Antun ga je usrdno molio da ga odnese natrag i zaključa još jednom u grobnicu i tako vrati njegovim kušnjama. Nemoćan da ustane i moli, ležao je bespomoćno, dok je grobnica sva podrhtavala od utvara i divljih životinja. Pred Antunovim očima pojavljivali su se lavovi, bikovi, zmije, škorpioni i silovito ga napadali. Antun je ostao miran, na njihovo navaljivanje samo bi im dobacio: “Kad biste bili jaki, bio bi dovoljan samo jedan od vas”. Uskoro nakon toga, grobnica koja se iz temelja potresla, ponovno je utihnula. Demoni i zvijeri zbunjeni su se povukli i nestali, bol u tijelu je prestala, otvorio se krov i grobnicu je obasjalo svjetlo. Svjestan da ima viđenje, Antun je osjetio svoje mirno disanje i upitao: “Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio u početku i zaustavio moje nemire”. Kristov glas mu odgovori: “Bio sam ovdje Antune, ali čekao sam i promatrao tvoju borbu. Sada, budući da si ustrajao i nisi podlegao, bit ću zauvijek tvoj pomoćnik”.
Nakon te pobjede Božji ugodnik Antun krenuo je u pustinju i naselio se u blizini Pispira, u nekoj napuštenoj utvrdi u kojoj se nalazio izvor vode. Bilo mu je tada oko trideset i pet godina. Zloduh koji je prebivao u toj ruševini nastojao ga je potjerati: “Odlazi iz našeg kraljestva! Što radiš ovdje u pustinji? Zasigurno nećeš izdržati naše navaljivanje.” Prestrašeni Antunovi posjetitelji, koji su mogli čuti buku i neobične zvukove, odjednom bi primijetili da nad njima prevladava smiren molitveni glas na koji bi zamuknula sva buka: “Pogani me okružiše, imenom ih Gospodnjim uništih” (Ps 67,2.3). U toj tvrđavi Antun je živio dvadeset godina, a oko tvrđave je sve više rastao broj onih koji su bili zadivljeni njegovim načinom života. Od tih znatiželjnika i zanesenjaka nastali su prvi samostani po okolnim brežuljcima. Za Antuna je to značilo novu aktivnost. Tako je nakon dvadeset godina zatvorničkog života, s pedeset i četiri godine života, izišao iz svoje utvrde.
Sv. Antun je govorio i o svojoj borbi s mislima o beskorisnom napuštanju bogatstva i svijeta, a posebno o sestri bez podrške, skrbi i utjehe. Često nije spavao po čitavu noć. Ovakve misli savladao je vjerom da je sve ostavljeno ništavno u usporedbi s beskonačnim blaženstvom koje Bog daje po Duhu Svetom što je prenosio i učenicima govoreći: “Ako, dakle, cijela zemlja ne vrijedi onoliko koliko vrijedi nebo, onda se ni onaj koji se odrekao nekoliko jutara zemlje, pa makar je ostavio kuću i mnogo novaca – upravo kao da i nije ništa ostavio, ne smije hvaliti niti postati nemaran.”
“Stjecanje novca i uživanje u njemu smatraj kratkotrajnom maštarijom. Jer, kakva je korist stjecati ono što se ne može ponijeti u duhu? Nije li bolje sticati ono što možemo ponijeti sa sobom: pravednost, mudrost, hrabrost, prosuđivanje, ljubav i vjeru?”
Posljednje godine života
Osjetivši da mu se bliži smrt, sv. Antun Pustinjak naredi svojim učenicima, da kad se to dogodi, njegove zemaljske ostatke polože u neobilježen grob, prezirući obožavanje relikvija, što je u to doba bilo uobičajeno. Rekavši: “Ako me ljubite i ako budete na mene mislili kao na svoga oca, nemojte dopustiti da se moje mrtvo tijelo prenese u Egipat da ga oni ne bi možda čuvali u svojim kućama. Upravo sam zato došao na ovu goru i ovdje se zadržao. Poznato vam je kako sam takve uvijek prekoravao i nalagao im da prestanu s takvim običajima. Sahranite moje mrtvo tijelo i pokrijte ga zemljom. Neka osim vas dvojice nitko ne zna za mjesto gdje sam pokopan… A sada budite mi, sinovi, živi zdravi jer Antun odlazi u vječnost i neće ga više biti među vama.” Vjerojatno je govorio samo koptski jezik. Sam nije zapisivao ništa, vjerojatno zbog straha od taštine. Prikaz njegovog života, opisan u djelu “Život svetog Antuna Pustinjaka” svetog Atanazija, opisuje osobnost čovjeka koji odricanjem od svjetovnog raste u svetosti i kao takav se pretvara u kršćanski uzor. Mnoge se njegove riječi mogu pronaći i u zbirci “Život i izreke pustinjskih otaca”. Posljednje godine života proveo je u borbi za pravovjerje protiv Arijeva krivog učenja. Napokon je u miru preminuo godine 356. u dobi od 105 godina. Njegov su odlazak oplakali svi egipatski monasi. Sv. Antun je ostavio za sobom veliki trag, najprije veličinom svoje svete i zrele osobnosti, a potom svojim duhovnim učenjem koje nam prenosi životopis, njegove izreke i pisma koja je, preko svojih učenika, upućivao monasima. O veličini njegova značenja svjedoći i zgoda iz života oca Šenuta. Kada ga je nekom zgodom učenik upitao: “Sveti oče, ima li na zemlji koji čovjek koji sliči blaženome Antunu?” Šenuta mu je odgovorio: “Kada bi se ujedinili svi monasi našeg vremena, ne bi mu bili dorasli.”
