Sisački biskup Vlado Košić predvodio je na Nedjelju muke Gospodnje, Cvjetnicu, 29. ožujka u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku, svečano misno slavlje kojem je prethodio blagoslov maslinovih grančica i procesija oko katedrale, kao spomen Isusova ulaska u Jeruzalem.
U koncelebraciji bili su kancelar Biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača, a služio je đakon Mario Šagolj.
U prigodnoj homiliji biskup je podsjetio kako se danas jednim slavljem obilježavaju dva događaja: Isusov slavni ulazak u Jeruzalem i njegova muka. „S jedne strane slušamo i sami kličemo: ‘Hosana Davidovu Sinu!’, tj. ‘Slava Bogu i Isusu, sinu Davidovu!’ odnosno Mesiji, no, danas u Muci po Marku slušamo iz istih usta i povike svjetine koja za Isusa od Pilata traži: ‘Raspni ga, raspni!’ Mi želimo biti među onima koji Isusa prepoznaju i kliču mu kao svome kralju, pozdravljaju ga, klanjajući mu se. To smo i simbolički učinili na početku današnje liturgije blagoslovom grančica i svečanim ophodom oko katedrale naznačivši tako da Isusa ne samo pozdravljamo maslinovim grančicama, kao što su to činili Židovi, nego u njemu doista prepoznajemo svoga kralja i Gospodina. Međutim priznajemo također i da smo mi oni koji su prouzročili njegovu muku i smrt na križu, koji doduše ne kličemo: ‘Raspni ga!’, izravno tražeći njegovu smrt, ali neizravno svojim grijesima i mi smo to skrivili“.
U nastavku biskup je progovorio o otpjevanoj muci Gospodina našega Isusa Krista po Marku ističući kako ona donosi ono bitno, što je sveti evanđelista htio zapisati kao učenik svetoga Petra, a što je spomen i pouka za vjeke, za sve kršćane, a osobito za kršćane u Rimu i one među poganskim nežidovskim narodima. „Zaključak je kao poenta najvažniji: rimski stotnik, koji je vodio razapinjanje, kad vidje kako je Isus umro, zaključuje: ‘Ovaj čovjek doista bijaše Sin Božji!’ Tu vjeroispovijest evanđelista Marko želi svojim prikazom muke Kristove izazvati i u nama, on želi da zaključimo da je Isus doista Sin Božji. I to on želi da se dogodi u nama upravo nakon promatranja muke Kristove“.
Nadalje biskup je rekao i kako je važno da mi koji u vjeri slavimo blagdane Kristove muke, smrti i Uskrsnuća, uvijek mislimo o toj stvarnosti sveukupnim pogledom. „Mi ne ostajemo nikada samo pri promatranju Kristove muke i smrti, nego znamo da je ‘sve to Krist morao pretrpjeti i tako ući u svoju slavu’, a onda znamo i to da se niti Uskrs ne dosiže a da se prije podnese muka i smrt, jer to dvoje čini jedinstvo – to je nerazdvojno, i muka i Uskrs čine pashalni misterij, tj. Vazam. Naša je, braćo i sestre, nada upravo u ovome: nismo mi sposobni ni sami kadri steći Uskrs jer sami nismo kadri niti podnijeti smrt, nismo sposobni bez straha i bez tjeskobe gledati na patnje i tolike križeve koje nosimo bilo mi sami, osobno, bilo čovječanstvo, naš narod, naša biskupija, naš grad, naša župa, naša obitelj. Sve nas te patnje pogađaju i dovode pred neriješena pitanja, pitanja na koje samo po sebi nemamo odgovore. Zar nas ne pogađa nedavna nesreća zrakoplova u Francuskoj s poginulih 150 ljudi?; zar nas ne bole ratovi u Ukrajini, Iraku i u Siriji, toliki terorizam?; zar nas ne boli što nestaje naš narod, što svake godine gubimo gotovo jedan manji grad stanovnika?; zar nas ne boli što odlaze mladi u inozemstvo jer ne vide perspektive u svojoj domovini, koja ima prelijepe prirodne ljepote i bogate izvore, ali je na žalost loše uređena i neprestano se povećava broj nezaposlenih?; zar nas ne brine stalna prijetnja da će u Sisku nekoliko stotina radnika izgubiti posao i tako njihove obitelji ostati bez izvora za život?; ne boli li nas što je na početku, u tri mjeseca u ovoj katedralnoj župi pokopano 30 župljana, a nije kršten ni jedan?; ne bole li nas tolike rastave u našim obiteljima, ostavljena djeca koja ne razumiju što se to događa između majke i oca, prepušteni mladi sami sebi?; zar nas ne ispunjaju tjeskobom naše vlastite bolesti, nemoći, nesnalaženja i nove situacije kojima nismo dorasli i koje nas plaše? Koliko pitanja u našoj duši, ali i koliko razloga za strah i za tjeskobu.
Ali „Zašto taj nemir, zašto tjeskoba? Bog je pored tebe, vjeruj u milost. Vjeruj u ljubav uskrslog Krista, za njega živi!“ (Taize). Na svim razinama, braćo i sestre, i kad promatramo svijet, i kad promatramo našu domovinu, kad smo zabrinuti za naše gradove i sela, za naše župe, za naše obitelji i za nas same, trebamo odvratiti pogled od tjeskobe i mir pronaći u Kristu. Upravo po Kristovu križu mi se uzdižemo u novi život, u uskrsnuće“, rekao je biskup te na kraju zaključio: „Vjerovati u Krista znači pronaći snagu za pobjedu nad svakim zlom i svakom nepravdom, nad svakom mržnjom i svakim grijehom, ali ne u sebi, nego u njemu, u njegovom križu i u njegovu uskrsnuću. Jer Krist je prihvatio muku na križu nošen ljubavlju, i prema svome Ocu i prema nama ljudima. Zapravo baš ta ljubav prema nama i spremnost da život dade za nas izraz je ljubavi prema Ocu koji ga je zato i poslao na svijet da on spasi svijet, ne da ga osudi, nego spasi“.
Pjevanu Muku Gospodina našega Isusa Krista po Marku izveli su solisti: đakon Mario Šagolj, dr. Domagoj Mosler i g. Mario Šarić uz podršku Katedralnog zbora pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i orguljašku pratnju Marijane Boček.
