Blagdan je Cvjetnice, Nedjelje Muke Gospodnje, kojom za katoličke vjernike počinje Veliki tjedan, vrijeme kršćanske ozbiljnosti, sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu.
Veliki tjedan naziva se i Tjednom muke te Svetim tjednom, a označava posljednje Kristove dane. U Velikom tjednu, najčešće ujutro na Veliki četvrtak, održava se misa posvete ulja na kojoj se blagoslivlja ulje za svetu potvrdu, bolesničko pomazanje i katekumene, uvečer na Veliki četvrtak obilježava se sjećanje na Posljednju večeru, a na Veliki petak nema sv. Mise, obilježava se samo sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu, dok je Velika subota dan tišine do Vazmenog bdijenja u subotu navečer, koje je vrlo bogato obredima. U nedjelju, na Uskrs, slavi se Isusovo uskrsnuće i pobjeda nad grijehom i smrti.
Cvjetnica
Na blagdan Cvjetnice Crkva se spominje Isusova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, što je opisano u sva četiri Evanđelja, ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga. Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu. Na Cvjetnicu svećenik nosi crvenu, a ne ljubičastu boju odjeće kao u ostalim korizmenim danima. Uglavnom se prije svete mise upriliči ophod ili procesija, odnosno narod se okupi izvan crkve, noseći u rukama grančice (palmine, maslinove ili neke druge) koje svećenik blagoslovi, navijesti evanđelje o ulasku Gospodinovu u Jeruzalem, a nakon toga vjernici ulaze u crkvu.
Na Cvjetnicu se umjesto redovitoga čitanja evanđelja čita ili pjeva Muka (po Mateju, Marku ili Luki). Blagoslovljene grančice se obično nose kući i zataknu za križ. Nekad su se stavljale u staje, a danas se, osim u domove stavljaju i u automobile.
U Gorskom kotaru blagoslovljeni stručak stavljao se za rog pod krovom uz riječi “Bože blagoslovi taj dom” i s vjerovanjem, da će kuću zaštititi od nesreće. Kod velikog nevremena u vatru se bacao komadić blagoslovljenih grančica, kako bi se zaštitila kuća od groma. Cvjetnica se u južnoj Hrvatskoj zove i Palmana nedjelja te Neđeja od pôme u Župi Dubrovačkoj. Rano ujutro vjernici su se pripremali, da s pomom (isprepletena palmina grančica) i maslinovim grančicama idu u crkvu, da bi ih blagoslovili. Pomu su nosila samo djeca. One obitelji koje nisu imale djece ili su im djeca već odrasla, davali su pome djeci iz susjedstva. Djeci bi bilo drago imati što više poma, jer se na Uskrs djeci darivala pisanica, a onome tko je nosio pomu dali bi dvije. Pome su i u 19. stoljeću bile rijetkost, a i danas su cijenjene zato što se izrađuju samo u južnom dijelu Hrvatske, a malo žena zna kako se pletu. Nakon blagoslova, pome se odnose u pčelinjak, u polje, u staju, a u kući se stavljaju ispred raspela ili svete slike. Stara, prošlogodišnja, poma po običaju se ne smije baciti u smeće, već se ili zakapa u zemlju ili se, češće, spaljuje, a pepeo se koristi za pepeljenje na Pepelnicu.
U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja na Cvjetnicu, a negdje i na Veliku subotu cvijećem, najčešće ljubicama i biljem. To je običaj djevojačkog umivanja u proljetnome cvijeću, koje je nabrano u polju ili ispred kuće i stavljeno u lavor. Po Slavoniji je i “santrač” (ograda oko bunara) bio posebno nakićen. Htjelo se dati počast vodi i cvijeću, mladosti i proljeću. Od Cvjetnice do Uskrsa u kućama je gotovo tišina, osobito na Veliki petak.
Foto: narodni.net