Jednom davno, ispod neba osvijetljenog sjajnim zvijezdama, postojala je mala pećina prepuna posuđa od zlata, bisernih ogrlica, prstenja s rubinima, kruna od dijamanata i još raznog blaga. Tu se nalazila i čarobna svjetiljka koju nitko nije htio dirati jer se smatralo kako je pećina ukleta pa u nju nitko nije niti htio ulaziti i uzeti svjetiljku koja je donosila sreću. U blizini pećine živio je dječak po imenu Aladin koji je bio siromašan i čarobnjak po imenu Mustafa koji je Aladinu predložio ponudu koju ne može odbiti. Nagovorio ga je da uđe u pećinu i donese mu čarobnu svjetiljku, a zauzvrat neka uzme sve blago koje se nalazilo u pećini.
Aladin je promislio, pristao na Mustafinu ponudu i otišao u pećinu. Nije ga bilo strah što je pećina bila ukleta. Kada je ušao imao je što vidjeti. Blještavilo, sve prepuno dragulja i ostalog dragog kamenja, prekrasan nakit i ružna prašnjava svjetiljka koja mu se na prvi mah činila nezanimljiva. Uzeo je svjetiljku kako se dogovorio s Mustafom. Čarobnjak se približio pećini kada je vidio da Aladin izlazi iz nje, zgrabio svjetiljku i gurnuo Aladina natrag u pećinu, no u tom trenu mu je ispala svjetiljka iz ruku i otkotrljala u Aladinove ruke natrag u pećinu. Mustafa je bio zao i pokvaren te želio zatočiti Aladina.
Aladin se i dalje nije bojao mraka u pećini. Kako je čarobna svjetiljka bila prašnjava htio ju je obrisati. Protrljao ju je i dogodilo se čudo. Iz svjetiljke je izašao dobri duh koji je ispunjavao sve gospodareve želje. S obzirom na to da je Aladin bio zatočen u pećini, prvo što je poželio bilo je da izađe od tamo. I hop! Što je Aladin poželio, dobri duh je ostvario. Zapucketao je prstima i pojavili su se pred pećinom. Vrijeme je prolazilo, a siromašan dječak Aladin je uskoro postao bogat. Imao je skupocjenu odjeću i živio u luksuznoj palači. Aladin nije navikao živjeti u tolikom bogatstvu i poželio ga je s nekime podijeliti. Taj netko je morao biti poseban i dobar.
Dobri duh iz čarobne svjetiljke je uskoro organizirao susret s prekrasnom mladom princezom. Ona je također bila bogata stoga ju Aladinov raskošan život nije pretjerano oduševljavao. Zapravo ju je zanimao on kao osoba i sve njegove kvalitete. Nakon svakodnevnog druženja, par se zaljubio i odlučio vjenčati. U tom trenutku je Aladin postao prijestolonasljednik.
Sve je to došlo do zlog Mustafe koji se osjećao prevarenim jer je sve bogatstvo, koje je Aladin stekao uz pomoć čarobne svjetiljke, trebalo biti njegovo. Mustafa je smislio plan kako doći do Aladinove palače. Obukao se u prodavača svjetiljkama i otišao do palače. Aladin ga je ugostio, a ovaj je odmah ugledao staru i ružnu svjetiljku. Brže bolje je rekao princezi kako toj svjetiljki nije mjesto u tako lijepoj palači. Predložio je da neuglednu svjetiljku zamijeni novom i sjajnom. Princeza je zastala i odlučila se za zamjenu.
Mustafa je protrljao svjetiljku, poželio da sve Aladinovo bogatstvo pripadne njemu, a dobri duh mu je istog trena ispunio želju jer je uvijek slušao svog gospodara. Aladin je bio bespomoćan i tužan. Znao je da princeza nije kriva zbog toga što ju je Mustafa prevario, ali nije znao kako povratiti prijašnji život. Kada je princeza shvatila što je učinila, smislila je plan kako bi povratila staru svjetiljku.
Princeza je organizirala veliku gozbu kako bi proslavila s Mustafom zajednički život. Pripremila je obilje hrane i pića, a Mustafa se prenajedao i opijao. Nakon nekog vremena Mustafa je zaspao, a to je bila prilika da Aladin dođe u palaču i protrlja opet čarobnu svjetiljku kako bi se sve vratilo na staro. Tako je i bilo. Osim što se sve vratilo na staro, Aladin je poželio da Mustafa ode živjeti u pustinju kako ne bi više činio zla djela drugima.
Aladin i princeza su još dugo živjeli sretno, a svjetiljka je prešla u nasljedstvo njihove djece koja su kasnije također živjela sretno i bezbrižno.
