Radička fronta (RF) izrazila je podršku antifašistima koji će prosvjedovati protiv održavanja komemoracija i misa za poginule na Bleiburgu, ustvrdivši da tamo nisu stradale nevine žrtve, a komemoracija je pokušaj revitalizacije ustaštva “ispod žita”.
“Nije sporno da se stvari koje su se dogodile na Bleiburgu po današnjim mjerilima prava na presumpciju nevinosti mogu smatrati problematičnima. No, ne smijemo izgubiti iz vida da oni koji su stradali na Bleiburgu nisu bile nevine žrtve, to su u ogromnom broju bili što pripadnici što podržavatelji Nezavisne države Hrvatske”, rekao je Krešimir Sučević-Međeral, kandidat RF-a na parlamentarnim izborima.
Prenosimo priopćenje Radničke fronte:
U ime RF-a govorili su Katarina Peović, izvanredna profesorica i kandidatkinja RF-a na predsjedničkim izborima 2019, Krešimir Sučević Međeral, poznati intelektualac i kvizaš, te David Bilić, trenutni rotacijski zastupnik RF-a u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, sve troje i budući kandidati RF-a na predstojećim parlamentarnim izborima.
Tiskovna je konferencija simbolički održana ispred spomenika Strijeljanje talaca Frane Kršinića, posvećene uspomeni na sve nedužne žrtve ustaško-fašističkog terora od 1941‒1945. u Zagrebu, čijim će se krvnicima hrvatska desnica ovaj tjedan klanjati, besramno ih i revizionistički nazivajući „nevinim žrtvama“. Prisutni članovi RF-a su za vrijeme presice razvili transparent s natpisom Ustaše, četnici, zajedno ste bježali, kojim, kako su istakli, ukazuju na ratno savezništvo hrvatskih i srpskih fašista, koji su se 1945. zajedno povlačili prvo kroz Zagreb a onda i prema Bleiburgu, povevši sa sobom i nedužne civile kao zaštitu.
Krešimir Sučević-Međeral je na početku istakao da je da rasprava o povijesti mora biti otvorena, argumentirana i utemeljena na faktima te da se stvarne činjenice ne smiju prikrivati bez obzira na ideološka stremljenja s bilo koje strane. Međutim, istakao je, sramotan je način na koji se odmazda nakon predaje ustaša, četnika, ljotićevaca, nedićevaca, nacista i ostalih fašističkih snaga i okupatora u Bleiburgu 1945. danas prikazuje u javnosti od strane desnice u Hrvatskoj.
Takav besraman i profašistički tretman ovih događaja se opet ponavlja i ove godine ‒
polaganjem vijenaca na Bleiburgu od strane državnih vlasti i neoustaškog Počasnog bleiburškog voda, katoličkim i islamskim vjerskim obredima na Mirogoju te misom u Sarajevu, sve uz svesrdnu medijsku podršku državne televizije.
Međeral je naglasio da se o ubijenima i događajima nakon rata može i treba otvoreno govoriti, no da je krajnje neprimjereno ubijene ustaše nazivati „hrvatskom vojskom“, s obzirom da su jedina tadašnja hrvatska vojska bili partizani, u kojima je i bila premoćna većine etničkih Hrvata, a da je potpuno dekontekstualizirano i povijesno neprihvatljivo o ubijenima govoriti kao „nevinim žrtvama“, s obzirom da je velika većina ubijenih fašista bila kriva za ogromne zločine u Drugom svjetskom ratu. Bilo im suđeno ili ne, ubojice 20.000 djece samo u Jasenovcu, ne mogu se nazivati „nevinim žrtvama“. Ako je svak kome nije suđeno nevin, onda su nevini bili i Benito Mussolini ili, puno kasnije, Osama bin Laden, obojica smaknuta bez suda.
David Bilić se nadovezao da u odmazdama nakon Bleiburga nitko nije smaknut jer je bio Hrvat, Srbin, Slovenac ili Nijemac, tim više što su pripadnici svih tih nacionalnosti bili i u pobjedničkom Narodnoslobodilačkom pokretu, nego zato što su kao pripadnici različitih fašističkih formacija tokom 5 godina rata činili najzvjerskije zločine. Nije sporno, dodao je Bilić, da se danas lako složiti da smrtne kazne ne treba biti, a još manje da se ona može određivati bez suđenja, no odmazde bez suđenja ili uz brze prijeke sudove su u Evropi i svijetu 1945. bili svuda uobičajeni.
Upitao se kako je moguće govoriti o „žrtvama“ iz 1945, a ne spominjati što su te „žrtve“ radile prethodnih 5 godina, i kako je moguće govoriti samo o „ubijenim Hrvatima“, a ne spominjati da nisu ubijani samo Hrvati niti da su ubijani jer su Hrvati, pritom zaboravljajući koliko je, primjerice, pobjednička strana u Drugom svjetskom ratu ubila civila u zračnim napadima, konvencionalnim i atomskim oružjem, u Njemačkoj i Japanu. Sjetimo se, napomenuo je Bilić ‒ poginula djeca u Dresdenu ili Hirošimi su, za razliku od domaćih fašističkih krvnika s Bleiburga su doista bila nedužna. Bilić je svoje izlaganje zaključio nekim konkretnim podacima o odmazdama nakon Bleiburga.
Unatoč medijskim manipulacijama o „ubijenoj ženi i djeci“ u Hudoj i Matjaževoj jami i drugdje, slovenska su istraživanja (Mitja Ferenc 2012, Prekopi žrtev iz prikritih grobišč: 1991‒2011, Ljubljana; Petra Leban-Seljak 2011, „Antropološke analize prikritih povojnih grobišč“, Resnica in sočutje – prispevki k črni knjigi titoizma. Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2009‒2011, ur. Jože Dežman, Ljubljana) pokazala da je u te dvije jame bilo 2% ženskih kostura, a nađen je samo jedan kostur maloljetnika između 14 i 18 godina. Za razliku od ustaša, od kojih su mnogi ubijeni, među ostalim i kao odmazda zbog velikih partizanskih žrtava (skoro 20.000) u završnim ratnim operacijama nakon što su se ustaše i ostali fašisti odbili predati nakon njemačke kapitulacije, od domobrana su strijeljani samo časnici koji su se bili odbili predati, dok su ostali u pravilu pušteni, kao i žena, djeca i civili.
Katarina Peović je na kraju zaključila da se u pričama o Drugom svjetskom ne radi o pukom
interesu za povijest. Riječ je o sustavnoj i planskoj demonizaciji Narodnooslobodilačke borbe kojom se pokušava diskreditirati bilo kakvo progresivno nasljeđe iz bivšeg sistema u Hrvatskoj, čime se želi spriječiti i bilo kakav mogući ponovni uspon ljevice i ideja boljeg i pravednijeg društva. Ne žele da se govori o tome da nam je BDP još uvijek na razini 1980-ih, a da je Hrvatska zadužena više nego čitava Jugoslavija u 1980-ima. Ne žele da se spominje da su radnička prava gotovo pa nestala, zajedno s društvenim stanovima i radničkim odmaralištima, dok si danas prema Eurostatu čak 63% ljudi u Hrvatskoj ne može godišnje priuštiti ni tjedan dana odmora izvan mjesta stanovanja. Stoga se bilo što što ima veze s jugoslavenskim realsocijalizmom pokušava unaprijed delegitimizirati. Borba za prošlost stoga nije ništa drugo doli borba za sadašnjost i budućnost, zaključila je Peović, dodavši kako je potrebno jednozbačno osuditi sve ustaško-fašističko znakovlje, slogane i profašističke komemoracije upravo zato kako bismo se mogli okrenuti borbi za bolju budućnost, stoji u priopćenju Radničke fronte.
Bivša RF-ova predsjednička kandidatkinja Katarina Peović ustvrdila je da se ljevica prošlošću bavi iz nužde, kako bi odgovorila na opasni revizionizam, koji ne dolazi samo iz Hrvatske i s periferije Europe, nego i iz centra.
Najavila je da će RF na parlamentarne izbore vjerojatno izaći u koaliciji s lijevim blokom i isključila mogućnost suradnje s SDP-om, jer je to stranka koja nije narodna i radnička.