I dok u Buči svi užasi ruske okupacije izlaze na vidjelo, mještani očajnički žele znati sudbinu svojih voljenih. Neki pronalaze svoje mrtve, drugi se hrabre nadom da im potraga neće završiti tragično.
Tetjana Ustmjenko ne nada se više jer su njezina sina i njegove prijatelje ustrijelili ruski vojnici na ulici i ona ih je pokopala u vrtu obiteljske kuće.
Oleh Onišenko traži članove svoje obitelji na livadi na kojoj je 50 tijela poredanih u crnim vrećama.
Neka su tijela spaljena do neprepoznatljivosti, a Onišenko se nada da će vjenčano prstenje možda pomoći u identifikaciji.
Nada se i Oleksandr Kovtun kojemu je sin nestao pa misli da su ga možda ruske snage povele sa sobom pri povlačenju.
Nakon odlaska ruskih vojnika stanovnici grada koji već nazivaju ukrajinskom Guernicom, polako, djelić po djelić slažu mozaik užasa.
Nekad vrt, danas grobnica
Crni šal svezan je o vrata kuće u ulici Kijev-Mirotska. Pred kućom je vozilo izrešetano metcima i lokvom krvi na putničkom sjedištu. Tri mrtva tijela u stražnjem su dvorištu.
Ustjmenko (65) ondje je 4. ožujka odlučila pokopati svog sina Serhija i njegove prijatelje Nastju i Maksima.
Serhij je imao 25 godina i ponudio se da će je odvesti iz grada no ona je oklijevala jer to je bilo opasno. Bez njezina znanja sin se ukrcao u vozilo i krenuo po nju.
“Čula sam pucnjavu no bila sam sigurna da to nije on. Tada me nazvao susjed i rekao da je otvorena vatra na automobil pred njegovom kućom. Rekao mi je: ‘tvog sina više nema”.
Maksim je bio pogođen u čelo snajperskim metkom kroz vjetrobransko staklo, Nastja u noge, a Serhij u leđa.
Ležali su na otvorenom tri dana prije nego što je Tetjanin suprug Valerij oprao tijela i odjenuo ih te iskopao jednostavne, plitke grobove uz pomoć susjeda. Leže u dnu vrta s ocvalim narcisama. Grobovi su obilježeni metalnim dijelovima lopata za snijeg.
Prije godinu dana Serhij i majka posvađali su se.
“Oprosti mi sine, … želim da mi oprosti što sam se s njime svađala ni oko čega”. Kako da živim dalje?”.
Crne vreće
Onišenko je stigao na groblje da bi pregledao tijela. Ondje ih je pedesetak u crnim vrećama za trupla.
Policajci pripremaju osnovne papire za identifikaciju.
Svakih nekoliko minuta otvaraju patentni zatvarač nove vreće. U jednoj ruka žene leži preko njezina lica. U nekim su vrećama tek dijelovi tijela, otrgnuti, spaljeni.
Onišenko (49), izvlači iz džepa fotokopije osobne iskaznice svoje šogorice Tamile i rodni list njezine četrnaestogodišnje kćeri Ane.
Krenule su iz Buče posuđenim vozilom, a onda je vlasnik ugledao svoj auto u plamenu.
Onišenko se nada da će ih prepoznati po nakitu. “Prije mjesec dana ni u najcrnjoj noćnoj mori nismo mogli pomisliti da je to moguće”, kaže.
Nada
Devetnaestogodišnji Oleksij, sin Oleksadrna Kovtuna vodi se kao nestao. “Otišao je u grad i nije se vratio”.
Kovtun (58), nada se da su ga možda zarobili Rusi. Priča se da su oteli tako jednog mladog čovjeka iz ulice i možda je ista sudbina zadesila Oleksija.
“To nam je jedina nada”.
Prvih 20 tijela u civilnoj odjeći pronađeno je u subotu u samo jednoj ulici u Buči, a u nedjelju gradske vlasti rekle su da je pronađeno 57 tijela u masovnoj grobnici.
Broj mrtvih rastao je iz dana u dan.
“Raspitivali smo se o njemu, razgovarali sa ženom koja vodi takve slučajeve”, kaže Kovtun.
“Nadam se da moj sin neće biti na tim listama”.
