Grigorij Jakovljevič Perelman je 50-godišnji pustinjak koji živi s majkom u tipičnoj `hruščovki`, staroj sovjetskoj višekatnici izvan centra Sankt Peterburga. Ne šiša kosu, ne reže nokte, ne brije se. U najmanju ruku, ovaj Rus izgleda i ponaša se kao čudak, međutim ispod istrošene odjeće i neobrijane brade krije se genije!
Grigorij Jakovljevič Perelman je najistaknutiji matematičar današnjice, čovjek koji je prvi dokazao jedan od tri središnja problema moderne matematike i topologije, a cijeli svijet je za njega čuo 2003. kad su MIT, Princeton, Columbija i još neka sveučilišta priznali njegovo rješenje Poincareove pretpostavke, matematičkog zadatka koji je 99 godina odolijevao naporima matematičara cijelog svijeta, a potom ne trepnuvši odbio milijun dolara vrijednu Milenijsku nagradu američkog instituta Clay.
Ruski znanstvenik židovskog porijekla tim je potezom zabezeknuo svijet. Kada su ga upitali zašto je odbio nagradu, odgovorio je: Ja znam kako upravljati univerzumom. I recite – zašto bih trčao za milijunom?!
Slava ga ni najmanje ne zanima i izbjegava medije, no upravo on intrigira medije. Salijeću ga razni paparazzi novog doba, za čije će mobitelske snimke platiti listovi poput Komsomolskaje pravde. Isti list piše da se za Pereljmana pojačano interesiraju tajne službe, i to ne samo ruske, jer čovjek hoda `ispred svog vremena`.
Pereljman, čovjek koji je prvi dokazao sto godina staru Poincareovu hipotezu, pristao je snimiti dokumentarac u režiji Aleksandra Zabrovskog, profesionalnog novinara koji se iz Rusije preselio u Izrael, ali se vratio specijalno da bi privolio Pereljmana na snimanje. Navodno je uspio prvotno pridobivši povjerenje matematičareve majke. Zatim je fragmente iz dokumentarnog razgovora dostavio KP-u. Evo što je taj list objavio:
Grigorije Jakovljeviču, još kao školarac predstavljali ste SSSR na matematičkoj olimpijadi u Budimpešti. I osvojili zlatnu medalju…
Pripremajući se za olimpijadu, pokušavali smo rješavati zadatke u kojima se nužno tražilo umijeće apstraktnog mišljenja. Glavni smisao svakodnevnih treninga bio je odmak od matematičke logike. Za pronalazak ispravnog rješenja bilo je nužno moći si predočiti `komadić svijeta`.
Nisu li takvi zahtjevi malo previše komplicirani za školarce?
Ako govorimo o uvjetovanim i neuvjetovanim refleksima, dijete od rođenja spoznaje svijet. Ako se mogu trenirati ruke i noge, zašto se ne bi moglo trenirati i mozak?
Sjećate li se nekog zadatka te vrste koji se čini nerješivim?
Nerješivog… Vjerojatno ne. Teško rješivog. Tako je točnije. Znate biblijsku priču o tome da je Isus Krist hodao po vodi kao po suhom? E, ja sam morao izračunati kojom je brzinom on morao hodati po vodi, a da ne potone.
Jesu li izračuni bili uspješni?
Nema tu nikakve posebne zagonetke. Zahvaljujući našim učiteljima, već smo dovoljno izučili topologiju – znanost koja omogućava razumijevanje svojstava prostora i korištenje formula na način da se razumije njihova primjena. To nam pomaže doći do brzih i točnih rezultata. Pobjedu na olimpijadi tada nisam smatrao posebno važnim događajem – bila je to samo jedna iz mnogih etapa spoznaje u voljenoj znanosti.
Pereljman je pričao i o dvojbama koje je imao kao mladić birajući fakultet:
`Imao sam pravo bez ispita upisati bilo koju školu u Sovjetskom Savezu. Kolebao sam se između mehmata (prirodoslovno-matematički fakulteti) i konzervatorija (najviše muzičke škole). Izabrao sam matematiku… I danas mi je zanimljivo misliti na ta vremena. Strašno smo napredovali, u intenzivnom spoznajnom procesu znali bismo zaboraviti koji je dan u tjednu, koje godišnje doba…`
S tek nešto više od 20 godina već ste sami otvorili novu stranicu u znanosti…
Nikakve ja stranice nisam otkrivao… Samo sam nastavio istraživati probleme proučavanja trodimenzionalnog prostranstva univerzuma. To je jako zanimljivo.
Pokušavali ste pojmiti nepojmljivo?
Upravo tako… Samo što sve nepojmljivo ujedno jest pojmljivo. Doktorsku disertaciju pisao sam pod mentorstvom akademika Aleksandrova (matematičar i filozof, op.a.). Tema nije bila složena: Sedlaste površine u euklidskoj geometriji. Možete li si predstaviti ekvivalentne površine u beskonačnosti, neravnomjerno udaljene jedna od druge? Nama je bilo nužno izmjeriti `šupljine` između njih.
To je teorija?
To je već praksa. Po kakvoj će orbiti poletjeti svemirski brod prema sazviježđu Veliki pas? Kakve će prepreke imati na putu… Ili, ako hoćete, još jednostavnije – isplati li se kositi sijeno između tri brežuljka? Koliko ljudi i strojeva treba za to? Čemu onda ministarstvo poljoprivrede… Postoji formula. Koristi je. Računaj, i nikakvih se kriza nećeš bojati.
Nisu li vaše teze skolastika?
One su kotač, sjekira, čekić, nakovanj – što god želite, jedino nisu skolastika. Dajte da razjasnimo. Osobenosti suvremene matematike sastoje se u izučavanju izmišljenih objekata. Nema u prirodi višedimenzionalnih prostranstava, nema skupina, polja ni prstenova, čija svojstva matematičari intenzivno proučavaju. Kako tehnika stalno stvara nove aparate, svemoguće strojeve, tako se i u matematici prave njihove analogije – logičke tehnike za analitičare u bilo kojoj sferi znanosti. I svaka matematička teorija, ako je točna, prije ili kasnije nalazi svoju primjenu.
Na primjer, mnoge generacije matematičara i filozofa pokušavale su aksiomatizirati filozofiju (aksiom – temeljno načelo čija se valjanost prihvaća bez dokazivanja, op.a.). Kao rezultat tih nastojanja stvorena je teorija logičkih funkcija nazvanih po Georgeu Booleu. Ona je začetak kibernetike i opće teorije upravljanja koje su, skupa s dostignućima drugih znanosti, dovele do stvaranja računala te suvremenih po(d)morskih, zračnih i svemirskih brodova… U povijesti matematike postoje deseci takvih primjera.
Znači, svaka vaša teoretska razrada ima primjenjivo značenje?
Svakako. Zašto je bilo nužno tući se toliko godina oko dokazivanja Poincareovog teorema? Pojednostavljeno, bit se može izložiti ovako: ako je trodimenzionalna površina po nečemu slična sferi, tada je se može rastegnuti u sferu. Poincareovu hipotezu nazivaju formulom univerzuma zbog njene važnosti pri izučavanju složenih fizikalnih procesa u teoriji stvaranja svemira, i zbog toga što ona odgovara na pitanje o formi univerzuma. Njeno dokazivanje odigrat će veliku ulogu u razvoju nanotehnologije.
Grigorij Jefimovič Rasputin
Svojim izgledom i ponašanjem Perelman mnoge podsjeća na jednu od najkontroverznijih osoba ruske povijesti- Grigorija Rasputina.
Rasputin je bio svećenik i vidovnjak, a navodno je svojim hipnotičkim moćima zaustavio krvarenje carevića Alekseja. Zbog toga ga je pod svoju zaštitu uzela carica Aleksandra Fedorovna.
Rasputin je bio grub i bezobrazan seljak, a ubrzo je postao poznat po razvratništvu i pijančevanju. No, carica je u njemu vidjela božjeg poslanika koji se brine za budućeg cara. Rasputin je smetao velikašima koji su uvidjeli da se njegov utjecaj na carsku obitelj širi na gospodarska i politička pitanja.
U noći na 30. prosinca 1916. odlučili su ga smaknuti. Prvo su ga otrovali vinom i kolačima, no otrov nije djelovao. Zatim ga je princ Jusupov ustrijelio iz neposredne blizine, pa je Rasputin pao na pod naizgled mrtav. Nakon nekoliko minuta ustao je, udario Juspova i pokušao pobjeći. Ostali urotnici su ga uhvatili, istukli, ispalili u njega još nekoliko hitaca, te ga bacili u hladnu rijeku Nevu. Kad je Rasputinovo tijelo pronađeno, pluća su mu bila ispunjena vodom. To je pokazalo da nije bio mrtav i da je pružao otpor sve dok se nije utopio u hladnoj rijeci.
