AUDIO PRIČA:
MACA PAPUČARICA ~ Ela Peroci
U malom selu su malene kućice i u svakoj ima djece u šarenim košuljicama sa crvenim
i plavim papučicama na nogama. U tom selu vlada lijepi red. Sve kuće su bijele, svi krovovi na kućama crveni, svi prozori zelenih kapaka. Dvorišta su očišćena i cesta je ravna. Sve je u najljepšem redu, samo su djeca neuredna. Navečer prije spavanja, nitko ne sprema papučice. Narednog dana traže ih pod stolom, iza peći, na stepenicama, u kolicima, među drvećem, u džepu očeva kaputa i poslije dugog traženja nađu jednu papuču u kuhinji, drugu u sobi. Jadnog jutra kada su već u svim kućama, u malom selu spremali doručak i djeca se budila, mali Ivica je uzalud tražio svoje papuče.
– Mama, gdje su moje papuče? – pitao je.
– Ako ih nisi spremio sinoć, odnijela ih je maca – odgovorila je mama.
– Mama, gdje su moje papuče? – vikala je Slavica u susjednoj kući.
– Ako ih nisi sinoć spremila, odnijela ih je maca. – rekla je mama.
– Mama, gdje su moje papuče? – pitao je Tončić u trećoj kući.
– Maca ti ih je odnijela, jer ih nikad ne spremaš! – odgovorila je mama.
– Mama, gdje su moje papuče? – upitala je Tonka.
– Maca ih je odnijela. – odgovorila je mama.
Cijelo selo je mirisalo na slatku kavu, a djeca su bila gladna. Bosi su posjedali za stol, napili se tople kave, a zatim je Ivan stao na prag kuće i zavikao preko ceste:
– Slavice, dođi k meni!
Slavica je potrčala na prag i rekla:
– Rado bih došla k tebi, ali ne mogu. Maca mi je odnijela papuče.
– Tončiću! – zvali su Ivica i Slavica – Dođi k nama!
Tončić je također dotrčao na prag kuće i odgovorio:
– Maca mi je odnijela papuče!
I Tonka je došla bosa na kućni prag. I njoj je maca odnijela papuče. U svim kućama su otvarali vrata i sva djeca su na prag dolazila bosa.
– Maca mi je odnijela papuče! – govorili su jedno drugom.
Skakutali su s jedne noge na drugu, jer im je bilo hladno. Ubrzo je zasjelo sunce i djeci je bilo toplo. Bosi i u šarenim košuljicama otišli su na cestu.
Pitali su se:
– Kuda je maca odnijela naše papuče?
– Potražimo Macin dom. – rekao je mali Jure.
Otišli su. Sišli su sa ceste i išli po rosnoj travi. Stigli su do šume i išli sve dalje, dalje. Išli su po mahovini, slušali pjevanje ptica između granja, tražili Macin dom. Usred šume našli su bijelu kućicu sa crvenim krovom. Prozori su bili puni ruža, a na vratima je bio natpis –
MACA PAPUČARICA
Maca je čula djecu i otvorila im vrata.
– Draga djeco, što želite?
– Papuče! – molila su djeca.
Sve ih je pozvala u kućicu. U kućici su bile police, a na policama plave i crvene papučice. Kakav red je bio u kućici! Djeca su se divila.
– Neka svatko uzme svoje papuče. – rekla je Maca Papučarica.
Ali to nije bilo lako. Papučice su bile očišćene i zakrpane. Sva istrgnuta dugmad bila su ponovo prišivena. Djeca su ih jedva prepoznala. Luka, najmanji od sve djece nije pronašao svoje papučice i bio je jako tužan.
– Kad padne snijeg, sašit ću ti nove papučice! – obećala mu je.
To su čula i druga djeca. Svi su se okrenuli i molili:
– I meni! I meni!
Maca Papučarica im je mahnula rukom i rekla:
– I vama ću ih sašiti!
Zatvorila je kućicu i promatrala kroz prozor kako djeca u šarenim košuljicama, u crvenim i plavim papučicama žure kući. Posljednji je trčao Luka. Luki će sašiti najtoplije papučice preko gležnjeva. Ivici takve da će ih moći nositi kad radi gimnastiku. Papučice male Slavice biti će lijepe kao mamine. Tončiću koji gubi svako dugme, moram sašiti papučice bez dugmadi. A drugoj djeci? Svakome onakve kakve najviše želi. Eh, tako ću svima ugoditi! – razmišljala je Maca Papučarica kad je gledala za njima. Zatim je zatvorila prozor i zaspala. Danas pada snijeg i Maca Papučarica šije papučice za djecu iz malog sela. Postavit će ih zečjom kožom da budu mekše.
Tko zna hoće li ih djeca spremati prije spavanja?
