U rano poslijepodne 10. svibnja 1996. godine američki novinar Jon Krakauer stajao je na vrhu svijeta, na vrhu Mt. Everesta, „jednom nogom u Kini, a drugom u Nepalu“, gotovo nesvjestan veličanstvenog prizora koji se pružao ispod njega.
A nakon samo pet minuta provedenih na vrhu, kojima je prethodilo 57 neprospavanih sati, u nedostatku kisika kojeg na visini od 8.848 metara gotovo da i nema, na izmaku snaga i ne osjećajući ništa osim hladnoće i umora, započeo je silazak s vrha prema baznom logoru.
U tom trenutku nije bio svjestan da će godinama kasnije milijuni čitatelja diljem svijeta u njegovim prisjećanjima naići na izuzetno dramatično i potresno štivo o tragediji koja se dogodila tek nekoliko sati kasnije, o iznenadnoj snježnoj oluji koja je do njegovog silaska u bazni logor progutala devet, a ukupno do kraja tog mjeseca ukupno čak dvanaestoro ljudskih života.
Jedno od tih nesretno poginulih dobio je nadimak „Zelene čizme“. Naime, planinari moraju proći pokraj leša koji je dobio ime po neonskim zelenim planinarskim čizmama koje nosi i leži uvijen u vapnenačku špilju na putu sjeveroistočnog grebena „krova svijeta“. Svi koji prođu prisiljeni su prelaziti preko njegovih nogu, koje snažno podsjećaju da je put vrlo opasan unatoč blizini vrha. Vjeruje se kako su Zelene čizme član penjačkog tima od četvero ljudi iz Indije Tsewang Paljor, koji je pokušao doći do vrha u svibnju 1996. godine.
Obzirom na niske temperature na toj visini, tijelo nije raspadnuto, a stravičan prizor zabilježen je i video kamerom punih 20 godina nakon tragedije.