Ivan Baran iz Vukovara najmlađi je autor filozofskog romana na svijetu

394

 

Ivan Baran (21) iz Vukovara svoju prvu knjigu epske fantastike počeo je pisati sa 12 godina, zbog čega je drugi najmlađi autor tog žanra na svijetu (iza braće Guptara, koji su kao jedanaestogodišnjaci zajednički počeli pisati roman Conspiracy of Calaspia). Svoj prvi roman lektorirao je sa 15 godina (dosad je lektorirao 5 knjiga), što ga čini najmlađim lektorom knjiga na svijetu.

Sa 17 godina počeo je pisati svoj filozofski roman Samuel Gide, zbog čega je i najmlađi
autor filozofskog romana na svijetu. Sa oko pola milijuna objavljenih riječi, njegov Ciklus Crnih Knjiga fizički je najdulja serija epske fantastike u Hrvatskoj. Samuel Gide, njegov najnoviji roman, našao se u polufinalu V.B.Z. natječaja za najbolji
neobjavljeni roman 2017. godine.

Objasni nam Ivane svoju bibliografiju
Dosad sam objavio četiri knjige: Enzolart, Mord Dur’agemski 1, Mord Dur’agemski 2 i Samuel Gide. Pišem dvije vrste knjiga: filozofske romane i epsku fantastiku. Sve knjige epske fantastike koje sam objavio dio su jedne velike priče koju nazivam Ciklus Crnih Knjiga.
Ovo su knjige Ciklusa Crnih Knjiga: Enzolart, Mord Dur’agemski 1, Mord Dur’agemski 2, Tame Hil’guma i Vrhunac.

Sve navedene knjige su objavljene osim Tame Hil’guma (koji će možda i 2018.
biti objavljen) i Vrhunac, kojeg ću vjerojatno objaviti 2019.
Samostalni filozofski romani su Samuel Gide, kojeg sam objavio 2018. i Veliki pad, kojeg ću
najvjerojatnije objaviti 2019.

Kako je sve počelo?
Prvu stranicu ikada napisao sam 2009. godine. Bio je to Enzolart, prva knjiga Ciklusa Crnih Knjiga.
Mislim da su me na pisanje nagnale riječi starijih ljudi, koji su uvijek govorili kako nemaju
vremena za išta. Tada sam zaključio da bi mi bilo mudro iskoristiti slobodno vrijeme koje sam imao kao dijete na nešto od čega ću imati u budućnosti koristi. Sada ću se malo pomučiti, mislio sam, ali u budućnosti ću biti zahvalan samome sebi zbog sveg tog učinjenog posla.

Kako ti izgleda prosječan dan?
Pišem svaki dan već 9 godina. 6 sati dnevno. Gledam napisati minimalno 1000 riječi svakoga dana.
Bio rođendan, Nova godina ili 4 ujutro, svejedno, zadao sam si da kvota mora biti napisana. Nikada nisam pisao više od 3 tisuće, jer i dok tih 1000 riječi napišem već bude 2-3 ujutro. Uz pisanje, tu je dakako i čitanje. Gledam pročitati knjigu dnevno. Ako sam baš zauzet, tada čitam knjigu svaki drugi dan.

Maksimalno koliko čitam je pet knjiga dnevno, ali to je samo ako sam napisao tek stotinjak
riječi. Inače me muči nesanica ako recimo odem spavati a nisam taj dan napravio barem nešto od koristi.

Sve si sam naučio?
Morao sam. Ne znam za urednike, ali lektori koštaju. Samo od svojih knjiga sam dosad lektorirao nekih 3 milijuna znakova. Prosječan lektor mislim da bi to naplatio nekih 20-30 tisuća kuna. Bio je to dosadan posao, ali naučio sam lektorirati sa 15 godina. Prva knjiga koju sam lektorirao bila je Enzolart.

Posljednja je Sagranijski ljetopis, debitantska epska fantastika Željka Matuška, koja će
biti objavljena 2019. Lektorirao sam ju ovog ljeta. Trebalo mi je oko 2 mjeseca, ako se dobro sjećam.

O čemu se radi Ciklus Crnih Knjiga?
Radnja je podosta komplicirana, s obzirom da će u konačnici imati preko 2000 stranica, ali mogu pokušati objasniti.

U početku je bila Svekolikost, ili ništavilo. Svekolikost se odupirala životu, jer
život implicira patnju. Ali u jednom trenutku dio njezinog sebstva se odvojio. Taj dio bio je bog Oba.

Oba je stvorio svijet. Uz svijet stvorio je i svoju djecu – Heza i Mordaniusa – kao i ljude na
svijetu kako bi nad njima uz svoje sinove vladao. Ali kao što je Svekolikost predvidjela, dio života postala je patnja.

Zbog toga je na taj svijet ona poslala sedam Stvaraoca, da žive i reinkarniraju se
tisućama godina sve dok se ne ujedine. Ujedinjeni, Stvaraoci će imati imati moć uništiti i svijet i bogove.

To je okvirno. Inače tu ima i par kraljevstava, jedno 5000 godina povijesti, nekoliko stotina
likova – što vitezova što čarobnjaka što raznovrsnih i neobičnih bića – sukoba tu i tamo i tako dalje.

Jesi li već isplanirao čitavu priču Ciklusa Crnih Knjiga ili imaš u glavi samo opće crte?
Prije par godina na to pitanje bih odgovorio da imam samo opće crte, ali kako mi je ostalo tek stotinjak stranica do kraja Tame Hil’guma, pretposljednje knjige Ciklusa Crnih Knjiga, te opće crte polako sada postaju sve robusnije i jasnije. Gotovo svim već glavnim likovima poznajem usud.

Kraj pak ciklusa je malo kompliciraniji, jer recimo kako sve upućuje na to da će završiti kao Bolero od Maurice Ravela; nakon zenita da će se sve urušiti, a iz naizgled nepredvidive egzaltacije izaći sjajan kraj.

Učio sam pisati devet godina. Biti će deset kad objavim Vrhunac. Mislim da ću biti sposoban
priču zauzdati.

Reci nam nešto o svojim filozofskim romanima, Samuel Gide i Veliki pad. Kako su oni nastali?
Veliki pad napisao sam 2013. godine, odmah nakon što sam 2012. lektorirao Enzolart i započeo sa pisanjem Morda Dur’agemskog 1. Čitavu 2013. godinu sam pisao Veliki pad. To je roman o jednom diktatoru koji se ide objesiti u sobi hotela okruženog tisućama bijesnih građana. Tih par sekundi dok diktator obješen ne umre radnja su čitave knjige. Filozofski, boreći se sa disonancom između humanizma i nihilizma on traži opravdanje svojih djela.

Cilj mi je u Velikom padu bio stvoriti
najboljeg i najgoreg čovjeka ikada, i promatrati kako to funkcionira. Ali roman nikada nisam objavio, jer mislim da nije bio dovoljno dobro napisan. Ako uspijem stići, 2019. godine ću ga iznova napisati i objaviti. A Samuel Gide sam počeo pisati 2014. godine, možda mjesec-dva prije nego je otiskan Enzolart.

O čemu se radi Samuel Gide?
U pitanju je filozofska, psihološka i ljubavna priča smještena u Parizu prve polovice 20. stoljeća.
Samuel Gide u sirotištu upoznaje djevojčicu Joanne Beckett i u nju se zaljubljuje, ali igrom sudbine njih dvoje se ubrzo rastaju. On će provesti mnogo godina čekajući ju, i to je čitav meritum romana, naime traženje odgovora na pitanje “Koliko dugo čovjek može nekoga čekati prije nego izgubi samoga sebe?”.

Samuel Gide ima samo 160 stranica, ali pisao sam ga tri godine, jer u pitanju je
moja najkvalitetnije napisana knjiga. Svaku rečenicu napisao sam sa pomnošću, jer svaka rečenica može se reći je inspirirana nekim dijelom moga života. Ali to su i univerzalne stvari, pa bi se mislim svejedno mnogi čitatelji u Samuelu mogli naći.

Voliš li više pisati epsku fantastiku ili filozofiju?
Epsku fantastiku pišem jer je Enzolart tog žanra, pa sad moram završiti čitavu priču koja je njime započela. Počeo sam sa epskom fantastikom jer u to vrijeme nisam bio dovoljno jak pisati išta ozbiljnije. Ima par omanjih dijelova i u Enzolartu gdje sam pokušavao ući u filozofske kontemplacije, ali nije to to. Kod sljedećih dijelova Ciklusa Crnih Knjiga ima puno više filozofije.

Filozofija, smatram, najrelevantniji je dio nekog karaktera. Jer filozofija, kao ljubav prema
mudrosti, prije svega je šutnja, ali ako baš mora biti kristalizirana jest postavljanje pitanja. A lik koji ne postavlja pitanja, koji se ne čudi, kako ga nazvati likom?

U tvojim filozofskim romanima likovi dakle postavljaju mnogo pitanja?
Ne, u mojim filozofskim romanima likovi radije gledaju šutjeti. I u tomu je moj problem koji
posljednjih par godina pokušavam nadvladati, naime što gledam pisati bez da išta napišem. Mogu li implicirati čitavo djelo? Mogu li čitatelju oduzeti sve likove i predati mu praznu knjigu? I najbitnije, mogu li učiniti da je čitatelju zbog toga drago, jer bez likova jedini tko preostaje je on sam, a on sam pruža si mir i uvide u život veće no što može ijedan lik?

Kad bi morao odabrati najdražeg lika kojeg si stvorio, kojeg bi odabrao?
Rimus. On je jedan od Stvaraoca iz Ciklusa Crnih Knjiga.

Gdje ti se mogu nabaviti knjige?
Sve moje otiskane knjige mogu se kupiti u knjižarama Hoću knjigu.

Ovih dana počeo je sajam knjiga Interliber. Hoće li te ondje biti?

Da, za štandom Hoću knjigu. U subotu, 17.11. od 12 do 13 sati.

Ivana Barana možete pratiti na: facebook.com/enzolart i www.ivanbaran.com

OSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here