Jošavica, malo mjesto pokraj Petrinje, malo mjesto koje je stvorilo veliku i posebnu priču, ujedinila je Hrvatsku, a sve zbog situacije u kojoj se nakon razornog potresa našao gospodin Đuro Plavljanić i njegova draga supruga Štefica.
Njihov razrušen dom i svi problemi koji su ih nakon toga snašli, sve to, ujedinilo je pravoslavce, katolike, muslimane, Hrvate, Srbe, Hrvatske iseljenike, dijasporu i dovoljno je samo dodati, kako je ova priča odjeknula do daleke Australije.
Međunarodno, međureligijska hvalevrijedna akcija, priča pa i više od toga, mjesto Jošavicu diglo je, ako ništa drugo duhom, iz teške situacije još od ranije.
Svakako vrijedi pročitati ovu priču, jer ista je puno više od same obnove nečijeg razrušenog doma.
Toga dana, kada smo i mi posjetili gospodina Đuru i njegovu suprugu Šteficu, u mjestu Jošavica je već bilo toliko ljudi, točnije ispred njihove nove kuće, kako smo jedva našli mjesta za našu opremu koja nam je potrebna za snimanje. Svi oni, stigli su kako bi pokazali zajedništvo. Na jednome mjestu bili su ljudi, koji se nisu zamarali “tko je tko”. Zanimljivo je bilo također i to, što su se na jednome mjestu okupili, biskup Vlado Košić, Arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, Fra Stipo Karajica predsjednik Kruha sv.Ante karitativne udruge Bosanskih fratara te mnogi drugi koje zasigurno nećemo izostaviti u nastavku.
Prilikom dolaska ispred Đurine nove kuće, jasno se vidio veliki transparent na kojem piše : “Hrvatska i Hrvati iz Australije za branitelja Đuru”, inače gospodin Đuro hrvatski je branitelj pravoslavac i kao takav ponosan je na ovo ujedinjenje.
“Sve je uništeno toga dana totalno, obećali su mi pomoći, međutim od toga nema ništa. Obećali su mi čak i put napraviti, onih 800 metara. Sramim se kao hrv. branitelj, sramim se postupaka naših političara, jer oni umjesto da nas ujedinjuju, oni nas razjedinjuju. Ne pitam tko je tko, Srbin, Hrvat, musliman, Rom, nije bitno…” Kazao nam je gospodin Đuro ispred svog razrušenog doma u Jošavici, a njegova nova kuća izmještena je 50-ak metara dalje na zemlji njegova oca. Zahvalan je svim donatorima zbog iste, sretan zbog velikog ujedinjenja svih prisutnih kao i onima diljem svijeta pa i onom tko je uplatio 50 kuna jer i tih 50 kuna je puno značilo, posebno kada to netko daje od srca, a ima jedva za sebe ili nema uopće. Također se osvrnuo na probleme i s prelaskom radnika preko granice kao i sa montažnom kućom, ali sve su uspjeli riješiti i na to je ponosan. “Na ovoj kući rade ljudi iz Bosne, među njima su i oni protiv kojih sam ratovao, ali evo ih tu su i ja se ponosim time, a svi oni dolaze iz firme Dom Invest iz Žepča koja je ovu kuću zajedno s njima ovdje dopremila i izgradila!”, dodao je s puno emocija gospodin Đuro.
Kako je sve krenulo…
Nakon blagoslova kuće, tog emotivnog trenutka te međusobnog poštivanja između biskupa Vlade Košića, Arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandara te Fra Stipe Karajica, isti su održali svoje govore ispred svih prisutnih.
Arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar ispričao je kako je sve zapravo i počelo: “Kada smo saznali da se dogodio taj potres, nazvao sam par ljudi koje sam smatrao prijateljima, bio sam zabrinut. Uskoro sam se povezao sa gospodinom Goranom Macurom hrv. braniteljem iz Šibenika, koji mi je kazao kako je sve vidio na televiziji i kako se jedna bakica požalila da su joj uginule krave. Tada sam nazvao našeg dragog Ivicu Pandžu-Orkana, znamo se već dugo pa sam pitao i njega kakvo je stanje i tada mi je rekao da je najveći problem kod Đure, mene je zapravo Orkan usmjerio.”, Arhiepiskop također je kazao kako, nakon što su u roku tri dana obišli Đurinu kuću, su objavili članak, a priča se proširila i do Gorana Macure i tako je sve krenulo, a s ovim lijepim riječima Arhiepiskop je završio svoj govor: “Sveto pismo kaže da država koja je sama protiv sebe, podijeljena, neće opstati. I zapravo, ovo je tekuće stanje dokaz kako smo mi ljudi radili na okupljanju Hrvatskog naroda.”
Fra Stipan također se osvrnuo na zajedništvo: “Nevolja nas je zbližila, ali ova obitelj zaslužila je da se ovdje okupimo danas zahvaljujući Australiji, našoj karitativnoj udruzi Kruha sv. Ante, njegovim subraniteljima, firmi Dom Invest iz Žepča. Neka ova lijepa priča u zajedništvu sa pravoslavnim biskupom, biskupom Košićem i svima vama ovo doista bude početak obnove i normaliziranja života. Apeliramo ovdje na državni sustav, državni aparat da izdaju ljudima rješenja. Želimo izgraditi još barem četiri kuće, ali dok se ne urede papiri, ne možemo ništa.”, kazao je fra Stipan u svom obraćanju.
Biskup Vlado Košić, između ostaloga, smatra kako ne bi trebalo surađivati s onima koji ne vole domovinu Hrvatsku: “Rado sam se odazvao ovom povijesnom događaju. Ovo je ne samo materijalna, nego duhovna vrijednost, sve ovo pokazuje jedinstvo našega naroda bez obziran na vjeroispovijest. Trebali bi svi zajedno biti u nastojanju da našu domovinu čuvamo i izgradimo.”, kazao je biskup te izdvojio jednu zanimljivu povijesnu činjenicu koja je poslužila kao odličan primjer: “Podsjetilo me sve ovo na Svetozara Borojevića iz Mečenčana koji je u prvom svj. ratu bio jedan od vodećih Austrougarskih maršala i koji je bio veliki junak. On se predstavljao nikako drugačije nego kao hrvatski pravoslavac. Mislim da je to nešto što treba slijediti, nešto što je bilo već sada prije 100 godina i drago mi je da i danas imamo takve ljude, kao što je Đuro.”
Goran Macura hrv. branitelj iz Šibenika, Hrvat pravoslavac te jedan od inicijatora, nije skrivao emocije u svom govoru: “Ovdje je pokazana dobrota Hrvatskog naroda za jednog Hrvatskog branitelja pravoslavca. Ovo što se uspjelo povezati, napraviti, ovo je jedna lijepa priča sa Banovine. Uz pomoć gospodina Orkana pokazali smo sistemu kako društvo treba funkcionirati. Nitko ovdje od nas nije za suživot, nego za život. ” također smatra kako se pravoslavna crkva odrekla hrv. branitelja pravoslavaca. Emotivno se osvrnuo dalje na zajedništvo: “Velika uloga svih onih koji su sudjelovali u donacijama je nemjerljiva, a cilj je pokazati da je naša domovina Hrvatska plemenita i da ovdje ima mjesta za sve ljude!”
Iz ove priče proizlazi još priča, a svaka je posebna pa tako i ova od gospođe Štefice Plavljanić, supruge branitelja Đure i gospodina Željka Đereka pukovnika Hrv. vojske, koji živi u Slavoniji…
Za vrijeme našeg posjeta ovom posebnom događaju, do nas je došao jedan od humanitaraca gospodin Željko Đerek pukovnik Hrv. vojske, a kao ranjen u ratu ostao je bez ruke, ali bez srca nikako nije, jer njegova prava ruka prijateljstva i pomoći nesalomljiva je. Gospodin Željko nam je zajedno s gospođom Šteficom Plavljanić ispričao jednu vrlo emotivnu priču i kao u pravoj bajci, barem za skromnu gđu Šteficu, bajka je imala sretan kraj.
“Izuzetno me dirnula priča gđe. Štefice, koju je jako između ostaloga pogodilo to što je ostala bez svojih patki, pura, gusaka, u razornom potresu…”, kazao nam je Željko te nastavio u suzama, “Pa kako mogu ne donijeti iz Slavonije patku, puru i što god treba da bih pomogao…” Patke, pure i sve potrebno stiglo je za samo četiri dana i tada je gđa Štefica odlučila sa dragim gospodinom Željkom podijeliti svoju dugogodišnju želju, te kako i sam Željko kaže, nije to bila neka želja poput stana u Zagrebu…Niti manje, a niti više gđa Štefica poželjela je jednog magarca.
“Nakon toga sam s mojim prijateljem Jozom iz Vinkovaca uputio se po magarca kojeg je prodavao gospodin Ivo Bradarić iz Glinskog sela.”.
Kada je Ivo shvatio tko je Željko, isti onaj koji je sve dane razornoga potresa svima pomagao, pogotovo oko stoke i hrane, odlučio je pokloniti magarca, a jedino što je tražio za “uzvrat” bila je hrana za stoku, pošto je u potresu ostao bez štale pa tako i hrane. Tako su se Ivo i Željko uputili, “natovareni”, zobom, ječmom i slamom prema Novom Selu Glinskom i to je priča kako je stigao dugo željeni magarac, zvani Čupko, u Jošavicu kod gđe Štefice.
“Svi smo postali veliki prijatelji, nikada nisam gledao ljude po nacionalnosti, gledao sam samo ljude kojima mogu pomoći”, zaključio je Željko Đerek.
Gđa Štefica kazala nam je kako se u magarce “zaljubila” još kada je njezin suprug Đuro radio u Dalmaciji, a sada je neizmjerno zahvalna što joj se želja ostvarila.
Magarac se odlično snašao, ponaša se kao pravi kućni ljubimac te spava u štali zajedno s ovcama i ovnom. Imali smo se prilike uvjeriti kako ga “ekipa” iz štale jako voli.
Skromna gđa Štefica ,divna žena, neiskvarena duša, što možemo slobodno zaključiti, kazala nam je i kako je bilo toga dana kada se dogodio razoran potres. “Bila sam sama, suprug je radio, kada je počelo trest pokušala sam izaći, ali vrata se nisu mogla otključati. Nekako sam se snašla u tom momentu i stala sam pod štok, čekala da se to smiri i onda sam pobjegla kroz prozor.” Ali sada je sretna, zahvalna i ponosno što je iz ove katastrofe rođeno zajedništvo i trajno prijateljstvo.
Također dužni smo spomenuti još neke od prisutnih toga dana, koji su jednako tako bili važni jer zajedništvo i čine svi ti ljudi. Naime obitelj Plavljanić posjetili su i hrv branitelji iz Vinkovaca, Siska i Karlovca te Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Pleternica.