Povodom 71. obljetnice bleiburške tragedije u subotu 14. svibnja na Bleiburškom polju u Austriji svećano će biti upriličena središnja komemoracija žrtvama Bleiburške tragedije i križnog puta.
Komemoracija tradicionalno započinje molitvom kod hrvatskog groba na mjesnom groblju Unterloibachu u 11.00 sati, a oko 11.20 procesija kreće prema Bleiburškome polju na kojem će se u 12.00 sati održati Sveta misa. Nakon mise slijedi molitva za žrtve Bleiburške tragedije islamske vjeroispovijesti te pozdravni govori, a sve će završiti oko 14.00 sati svečanim polaganjem vijenaca.
Organizator komemoracije je Počasni bleiburški vod, a sve će se održati pod obnovljenim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. Supokrovitelj svečanosti je Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a suorganizatori Vijeće za inozemnu pastvu Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.
Počasni bleiburški vod i ove je godine osigurao besplatan prijevoz autobusom za hodočasnike iz Zagreba u Bleiburg. Autobusi će polaziti u subotu 14. svibnja između 5.00 i 6.00 sati sa 1. perona Autobusnog kolodvora u Zagrebu. Obzirom da je broj autobusa ograničen, mole se svi koji su u mogućnosti ići vlastitim prijevoznim sredstvom da to i učine.
POKOLJ U BLEIBURGU
Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg je počinila Jugoslavenska armija. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili (žene, djeca, starci) počeli povlačiti prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Britanci su, međutim, odbili prihvatiti vojnike NDH-a i civile te ih prepustili partizanskom zarobljavanju. Naime, još desetak dana ranije, jedinice NDH i mnogi hrvatski civili počeli su povlačenje prema Sloveniji i Austriji u nadi da će se uspjeti predati britanskoj vojsci i izbjeći zarobljavanje od osvetnički raspoloženih partizana.
Nakon mukotrpnog puta kroz Sloveniju i velikog broja usputnih bitaka uspjeli su se probiti preko austrijske granice i doći 14. svibnja na Bleiburško polje, gdje su se susreli s britanskom tenkovskom jedinicom 5. korpusa 8. armije. Britanci su im pokazali demarkacionu liniju do koje smiju doći, a koju ne smiju prijeći.
Ujutro na taj dan Britanci su obavijestili hrvatske delegate da će ih u 13 sati primiti predstavnik britanskog štaba. Sastanak je održan u starom dvorcu pokraj Bleiburga. Kao hrvatski poslanici došli su generali Ivo Herenčić i Vjekoslav Servatzy, te pukovnik Crljen. Britanski brigadir Patrick Scott hladno ih je primio i dao im na znanje da Britanci neće prihvatiti Hrvate, te da je to sukladno naredbi britanskog feldmaršala Harolda Alexandera i uputama premijera Winstona Churchilla.
Scott je zatim primio partizanske predstavnike, suočio ih s hrvatskim delegatima i zamolio ih da im izdiktiraju uvjete predaje. Partizanski uvjeti bili su strogi – bezuvjetna predaja čitave vojske u roku od 1 sat i 20 minuta. Kad su hrvatski predstavnici htjeli pregovarati u uvjetima, barem da se produži rok za predaju, brigadir Scott ih je prekinuo i upozorio da će britanski tenkovi biti na raspolaganju partizanima.
Nakon što su se u svibnju 1945. godine stotine tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga predale Britancima i dragovoljno razoružale – suprotno međunarodnim konvencijama – bili su vraćeni, odnosno predani Titovoj, partizanskoj vojsci.
Povjesničari i demografi procjenjuju da su u mjesecima i godinama nakon završetka 2. svjetskog rata, bez suda i osude, partizanske snage mučile i ubile između 300 i 500 tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga i civila.
Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Sudeći prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića čije se procjene do boljeg utvrđivanja pojedinosti o gubilištima uzimaju kao najvjerodostojnije, ukupan broj žrtava iz redova Hrvata iznosi oko 50 tisuća. Zato se imenom Bleiburški pokolj označavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom sljedećih mjeseci. To je u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazvano Križni put.