„Bogata liturgija današnje svetkovine iznosi nam čudesnost tog događaja od kojega živi kršćanstvo već više od 20 stoljeća. Dapače, Isusovo uskrsnuće bit je našeg kršćanskog identiteta jer da Krist nije uskrsnuo, ni naša vjera ne bi imala uporišta. Sve naše kršćansko nastojanje utemeljeno je na činjenici da je Isus uskrsnuo i da je živ u svojoj Crkvi“, poručio je okupljenima na početku svoje homilije sisački biskup Vlado Košić predvodeći svečano misno slavlje na svetkovinu Kristova uskrsnuća, 16. travnja, u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku. U koncelebraciji bili su kancelar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača i katedralni supsidijar preč. Milan Begić.
U nastavku osvrnuvši se na pročitanu Božju Riječ biskup je podsjetio da Djela apostolska (Dj 10, 34a.37-43) izvješćuju kako je apostol Petar iznio da se Isus poslije uskrsnuća ukazao izabranim svjedocima, apostolima, onima koji su s njim bili prisni, a ne svemu narodu. „Jedan teolog to tumači i veli da je to Isus zato tako učinio što je to izraz ljubavi. On nije Bog senzacije i spektakla, on je Bog skrovitosti i zato dolazi onima koji ga već poznaju i vole, onima koji su mu prijatelji. I upravo je zato Petar održao onako hrabru propovijed na dan Pedesetnice u Jeruzalemu, na koju se obratilo tri tisuće ljudi, jer je Petar bio u svojoj duši, u svojoj skrovitosti dodirnut Isusom koji je uskrsnuo. Dakle, to je preduvjet i našeg susreta s Uskrsnulim Gospodinom, naša poniznost, želja da budemo sami s njim, osobni dodir. Mi bismo možda očekivali da se uskrsnuli Gospodin pokazao živ Ponciju Pilatu, Herodu, farizejima i židovskim glavarima, da uvjeri one koji su ga odbacili, koji nisu vjerovali da je on Sin Božji. Tako bi ih uvjerio i oni bi morali povjerovati. Ali ne!To nije Kristova metoda. On želi učvrstiti vjeru svojih prijatelja, a ne neprijatelja“, rekao je biskup u nastavku progovorivši o Evanđelju po Ivanu koje donosi odlomak o susretu apostola Petra i Ivana s praznim grobom. „Marija Magdalena, koja je prva susrela Gospodina, dolazi im javiti i oni trče. Zanimljivo je to da trče, žure se, mogli bismo reći i utrkuju se, jer ih zanima što se to zbilo, kako je sad najednom grob prazan. Premda je Ivan, učenik koga je Isus ljubio, prvi stigao, bio je ponizan i dao prednost Petru, prvom apostolu, da on uđe prvi u grob i vidi što se dogodilo. Petar nije razumio, a za sebe evanđelista kaže: ‘Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova’. Bilo mu je dakle dovoljno da vidi prazan grob i da povjeruje u uskrsnuće. Isus je to navijestio, on je svoje učenike poučavao da ima biti ubijen i treći dan da uskrsne. Toga se Ivan sjetio, to je ono što je kao ‘ljubljeni učenik’ slutio. I mi trebamo postati Isusovi ljubljeni učenici pa ćemo razumjeti što to Isus od nas traži, kako on nastupa i što nama dariva“.
U homiliji biskup je donio i riječi bl. Alojzija Stepinca, a koje je izgovorio na Uskrsnim slavljima u zagrebačkoj katedrali 1941., 1942. i 1943. godine „U propovijedi na Uskrs, 25. travnja 1943. on je iznio ovaj primjer: ‘Na jednoj silom sazvanoj skupštini na početku boljševičkog režima, kao što je običaj na takovim skupštinama, strastveno se grmilo protiv Boga, protiv Krista, protiv bajke o uskrsnuću tijela. Konačno se javio za riječ i jedan starac sa sijedom bradom. Čekao je najprije da se stiša buka i galama. A onda ustade, ispruži svoju ruku i mirnim ali odlučnim glasom rekne: Uskrsnu Isus doista! Jedan čas bila je nijema tišina u dvorani. Ali za čas mnogi prisutni kršćani, ohrabreni junačkom ispoviješću vjere, opetovaše oduševljeno za starcem: Uskrsnu Isus doista! – Da! Uskrsnu Isus doista, to je i naša ispovijed vjere na današnji dan, dragi moji vjernici! Ali s tom ispoviješću vjere ispovijedamo odmah i onu drugu: Koji je oživio Isusa i nas će oživjeti! (1 Sol 4,14) I mi ćemo dakle uskrsnuti! Za to nam jamči uskrsnuće Gospodina Isusa Krista’. Mnogo je doista pojedinaca, pokreta i skupina kroz ljudsku povijest nijekalo Isusovo uskrsnuće, no ono je doista temelj naše vjere. Sveti Pavao kaže: ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera naša! Molimo Uskrsnulog našeg Gospodina da nam udijeli svoje darove mira i pouzdanja, da nas susretne u skrovitosti naše savjesti, da nas utvrdi u vjeri u vječni život, u svoje i naše konačno uskrsnuće, molimo ga da naše slabe korake učvrsti i udijeli nam hrabrost da možemo svoju vjeru svjedočiti ne bojeći se nikoga. Mnogi su doista bili režimi koji su nijekali Krista i njegovo uskrsnuće, a gdje su danas? Nema ih. Spominju se u povijesnim udžbenicima, ali ne vladaju više ni silom a kamoli da ih ljudi slijede i prijateljuju s njima. Gdje su jedan Aleksandar Makedonski, gdje Cezar, gdje Napoleon? Da ne spominjemo suvremene tiranine i vlastodršce koji su mislili da će čitav svijet biti njihov, a danas ih nitko više ni ne pamti – osim onih koji žele oprati njih veličajući svoje zločinačke namjere. Ali sic transit gloria mundi – tako prolazi slava ovoga svijeta! A slava Kristova traje i osvaja sve više ljudi. No, to nikad nije masovna pojava, to je uvijek osobni susret i odluka. Ali je onda javno i hrabro svjedočanstvo života, borba za istinu bez straha, zalaganje za pravednost bez uzmicanja, ustrajnost u ljubavi usprkos svim podmetanjima. Neka živi naš Kralj, Krist Gospodin uskrsnuli“, zaključio je biskup Košić.
Na kraju slavlja biskup je izrazio radost što ove godine na isti dan Uskrs slave svi kršćani, kako Zapada tako i Istoka, čestitavši još jednom svim okupljenim vjernicima kao i pravoslavnim kršćanima, Uskrs.
Misno slavlje animirao je Katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i orguljašku pratnju vlč. Roberta Jakice. Po završetku misnog slavlja biskup i svećenici susreli su se ispred katedrale s vjernicima u međusobnom čestitanju Uskrsa.
