Phoenix Sunsi najbolja su momčad NBA lige ove sezone i, prema ljestvici, nitko im nije ni blizu. Devin Booker 6. travnja postigao je 32 poena i predvodio je Sunse do njihove rekordne 63. pobjede u jednoj sezoni franšize pobijedivši LA Lakerse koji su igrali bez LeBrona Jamesa 121:110 i eliminirali su tako Los Angeles iz utrke za doigravanje. Prema kladionicama kao Bet365, nekoliko je momčadi u utrci za naslov, no najveće su šanse da upravo Phoenix Suns ozlijeđenog Darija Šarića uzme prvu NBA titulu u svojoj povijesti. Ne bi uopće bilo čudno da tamo u lipnju gledamo reprizu prošlogodišnjeg finala Sunsa i Bucksa. Konkurentnima ovim dvjema ekipama još se čine Golden State Warriorsi, ali i Brooklyn Netsi koji nisu uspjeli izravno izboriti play-off.
Kao što smo napisali, 63. ovosezonskom pobjedom, Sunsi su srušili rekord koji je postavljen dvaput. Pobjedu manje upisali su u sezonama 1992./93. sa sjajnim Charlesom Barkleyjem, a isti učinak ostvarili su 12 godina kasnije, tada s MVP-jem, Steveom Nashom. U nastavku se prisjećamo tih fenomenalnih sezona Phoenix Sunsa koje, nažalost po njih, nisu okrunili titulom…
1992./93. – Trojica u zamjenu za Barkleyja
Sunsi su bili momčad u tranziciji te 1992. godine. Bila je to sezona nakon što su ostvarili 53 pobjede u regularnoj sezoni, da bi potom ispali u polufinalu Konferencije od Portland Trail Blazersa. Glavni trener, Cotton Fitzsimmons, otišao je u mirovinu nakon sezone 1991./92., a naslijedio ga je pomoćnik Paul Westphal (4 x All-Star).
Promjena trenera nije bila jedina koju je napravio glavni direktor, Jerry Colangelo, tijekom predsezone. Sunsi su dospjeli na naslovnice svih nacionalnih tiskovina onda kada su poslali Jeffa Hornaceka, Andrewa Langa i Tima Perryja u Philadelphiju 76erse za superzvijezdu Charlesa Barkleyja. Zamjena se pokazala kao najbolja u povijesti franšize i pomogla im je da dođu do svoje najuspješnije sezone ikada te da budu u istoj utrci kao i danas, za prvi naslov u povijesti.
Protiv svih su mogli, osim protiv Jordana
Phoenix je imao popunjen roster za sezonu 1992./93., što je bila i prva sezona igranja u America West Areni (sada Talking Stick Resort Arena). Barkley je udružio snage sa sjajnim razigravačem Kevinom Johnsonom, strijelcem Danom Majerleom, bivšim All-Starom Tomom Chambersom, vrhunskim rookiejem Richardom Dumasom i veteranom, šestim igračem Dannyjem Aingeom. Jedno je vrijeme ova sjajna ekipa vodila borbu za prvo mjesto Zapada s Houstonom i Seattleom, no u drugom dijelu sezone Sunsi su se odvojili te završili regularni dio sezone s omjerom 62-20.
Dakle, regularni dio sezone „pomeli“ su bez problema, s rekordne 62 pobjede. Barkley i Majerle nastupili su na All-Star utakmici kao igrači, a Westphal je vodio tim Zapadne konferencije kao glavni trener rookieja. Do kraja sezone, Sunsi su spremili i hrpu drugih nagrada. Barkley je osvojio svoju prvu i jedinu nagradu za najkorisnijeg igrača nakon prosjeka od 25,6 poena, 12,2 skoka, 5,1 asistencije, 1,6 ukradene lopte i 1,0 blokade po utakmici. Međutim, ono najvažnije nisu uspjeli osvojiti – NBA titulu. U velikom finalu čekao ih je Chicago predvođen Michaelom Jordanom koji ih je prošao u šest utakmica i tako osigurao treći uzastopni naslov.
2004./05. – Vođa Nash uz veliku pomoć talentiranog Amar’ea
Nakon sezone u kojoj su imali omjer 29-53 te u kojoj su propustili doigravanje tek drugi put u dva desetljeća, malo tko je znao što će Phoenix Sunsi napraviti u NBA sezoni 2004./05. Dok je All-Star, Steve Nash, dočekan natrag iz Dallasa raširenih ruku, ostalo je pitanje koliko bi mogao preokrenuti klub koji se bori za bijeg s dna ljestvice. Odgovor je došao u obliku jednog od najznačajnijih preokreta u NBA povijesti, budući da će Phoenix Sunsi postati tek druga momčad u povijesti lige koja je ostvarila sezonu sa 60 pobjeda nakon sezone s 50 poraza. Nashu uopće nije trebalo dugo da se upozna sa svojim novim suigračima u Phoenixu. Sunsi su sezonu započeli s 4-0, ostvarivši pobjede nad Atlantom, Philadelphijom, New Jerseyjem i Chicagom unatoč tome što su tri od tih utakmica igrali na gostovanju.
Iako je Nash bio vođa momčadi, s vremena na vrijeme svu raskoš svog talenta pokazivao bi mladi Amar’e Stoudemire, rookie sezone 2002./03. Najbolju predstavu jednog igrača Phoenixa u sezoni 2004./05. vidjeli smo upravo od njega. Bilo je to početkom siječnja 2005. godine u susretu s Portland Trail Blazersima. Sa samo 22 godine, Amar’e Stoudemire uživao je u utakmici svoje karijere, postigavši rekordnih 50 poena, dok je također ostvario i 11 skokova. Stoudemire je postao četvrti „Sun“ koji je postigao 50 poena i prvi u točno četiri godine. S 22 godine i 47 dana postao je i šesti najmlađi igrač koji je dosegao broj od 50 poena u povijesti NBA lige. Posljednjih 12 i pol godina rekord drži Brandon Jennings koji je tada imao 20 godina i dva mjeseca (55 poena).
U konferencijskom finalu ponestalo je snage
Steve Nash osvojio je nagradu za MVP-ja, no nije bio jedini dobitnik među Sunsima. Samo dva dana nakon što je proglašen za najboljeg igrača lige, glavni trener Sunsa, Mike D’Antoni, proglašen je NBA trenerom sezone. Bio je prvi trener Phoenixa koji je dobio tu čast nakon Fitzsimmonsa 1989. godine i rekao je da nagrada simbolizira potpuni timski trud.
Dok su kroz prvu rundu doigravanja, to jest, kroz Memphis Grizzliese prošli bez problema (4-0), u polufinalu Konferencije čekao ih je Dallas u kojem je Nash proveo šest sezona. Bile su to vrlo slatke četiri pobjede za Kanađanina (4-2), no snage za veliko NBA finale nije imao. Nash se podosta potrošio pa je morao vući 22-godišnji Stoudemire. U prve tri utakmice finala Konferencije protiv San Antonio Spursa prosječno je ubacivao više od 37 poena, no Spursi su bili ti koji su pobjeđivali. Naposljetku je serija završila 1-4, a Spursi su kasnije otišli do NBA naslova u sedmoj utakmici protiv Detroit Pistonsa te tako opravdali blaga očekivanja kladionica. Bio je to treća od pet titula u eri Gregga Popovicha…